piše: Dražen Radman
Malo je ljudi koji nisu, kao djeca, pročitali neku priču ili bajku Hansa Christiana Andersena. Slavni pisac se rodio 2. travnja 1805. g., a umro je 1875. godine.
Sjećam se, dok sam radio u školi, kako je jedna učenica, nakon pročitane priče “Djevojčica sa šibicama”, napisala posljednje rečenice svog sastavka:
“Tako je djevojčica zapalila sve šibice koje je imala kod sebe… Iako se smrzla, njoj je sada sigurno bolje tamo gore kod bake.”
Da, isuviše se zla na svijetu tijekom povijesti dogodilo, i događa se. Isuviše je djece umrlo od smrzavanja, gladi, bolesti i ratova. Ako nema boljeg života od ovoga poslije zemaljskih dana, onda doista život nema smisla.
Onda je sve stvar slučaja pa – kako koga dopadne. A sve se u nama buni da smo plod – običnog slučaja.
No, kao odrasli ljudi smo i odgovorna bića. Bića koja razmišljaju. Bića koja mogu povezivati stvari i uočiti vezu između svog načina življenja i posljedica.
Možemo uočiti (spoznati) na čemu mi zapravo ‘stojimo’ pri različitim događajima: uspjesima, neuspjesima, pravdama, nepravdama, gubicima, bolestima, srećama, nesrećama…
Prije ili kasnije, svaki čovjek dođe do točke (ili točaka) na kojima treba biti krajnje pošten i priznati, među ostalim, da i nije toliko jak koliko je mislio da jest. I da mu nedostaje, nešto mnogo dublje od svega što je dotad ‘stekao’.
Na tim ‘točkama’, a i nema ih baš previše, zaključuje i odlučuje kako i gdje dalje kao čovjek na ovom kratkom proputovanju.
I koliko god bile teške te ‘točke’, one su ujedno i dragocjene jer se na najtežim raskrižjima života znaju dogoditi najbolje ‘stvari’.
H.C. Andersen je negdje izjavio:
“Ne plaši se toga što će tvoj život završiti. Plaši se toga da on neće nikada ni započeti.”
Zanimljivo. Tako, ispada da čovjek mora oživjeti prije nego umre. Štoviše, ispada da to uopće nije bajka.