piše: Nikola Šimić Tonin
Svaki kvart ima svoj “kafić Uzdravlje“ gdje se dolazi na najbolju kavu, ledeno pivo ili čašicu razgovora. Kvartovske kafiće u kojima je kava uvijek dobra, a konobari znaju više o nama od nekih prijatelja ritualno posjećujemo zbog osjećaja drugog doma u kojem ne moramo prati posuđe. Ne moramo niti poručivati piče, po dijelu dana, konobar/ica već zna što pijemo. Dovoljno je doći i sjesti i piće već stiže.
Pamte, kako tko i koju kavu pije. Je sa pjenom. Je produžena. Kratka. U veliku il malu šalicu. Je talijanska, prst kave u malu šalicu. S malo pjene. S kap mlika. Pa samu pjenu. Pa Boga dragoga pitaj što sve ne. Da ti mozak stane. Ne kaže se džabe „tisuću ljudi, tisuću ćudi“.
Uz ta i takva pića stižu i neizbježni komentari, prava mala remek djela dosjetke. Od svega po malo pa i na to kako danas izgledamo. Poruke, tko nas je tražio, pitao za nas. Čuti najnoviji trač. Vijesti na tragu one: „Priča se“. I još toga o čemu ne bih, nek ostane tajna, mamac znatiželje za posjetiti ovaj kafić. A on je uistinu poseban. Nosi ime Lijepe naše. Na bulevaru je u ulici Ante Starčevića 8. c., i iz njega dolazi ova pjesnička priča iz kafića. O konobarici, nadarenoj i nevjerojatnoj pjesnikinji Marijani Kardum. O osobi i osobnosti i tu kapa do poda. I tragom one, što potvrđuje i Marijana, oprezno s konobarima, nikada ne znaš koji se talent krije u osobi koja vas poslužuje. Vrsni je klapskih pjevača među konobarima, sportaša, umjetnika, generala proizišli iz Domovinskoga rata, pa i znanstvenika… ništa neobično za našu državu, naš „Apsurdistan“. Znam, jedne godine u jednoj hotelskoj smjeni konobara, jednoga zadarskoga hotela, najniža stručna sprema bila je fakultetska naobrazba. Treba li više o tome?
A hajdemo sada o pjesničkoj priči s kojom smo i počeli ovu priču. O pjesnikinji Marijani. Marijani Kardum. E da mi ne bi u krivome smjeru podcrtali koju, pustiti ću Marijanine pjesme da govore o njoj. Zadar: Uz more se prostire ta njegova ljepota / i uz bedeme širi sva njegova vrjednota. / Kalete male što ulice krase / u noći kad se svjetla gase. / Kalelargom proći puno znači / uz stare crkve kojima moj grad zrači. / Na njegovoj rivi stari je kamen / Orgulje mu daju poseban znamen. / Moj je grad od Boga na dar / jer sve te ljepote ima samo Zadar. Stara dama: Lijepog lica i kose sijede / već danima prođe pored mene / osmijeh na licu / naziru se bore / one male što ih brige stvore. / Nasloni se lagano na svoj štap / dok izlazi vani udahnuti svježi zrak. / Svaki me dan ugodno pozdravi / klimne glavom i polako odlazi.
Iako su duhovni darovi često povezani sa osobnim razvojem te nam pomažu izdići se iznad uobičajenih stvari i problema, mogu biti i težak teret. Naša sredina nije sklona nadarenim ljudima. Ako se nalazite među ljudima, a nadareni ste za takve stvari, poeziju, umjetnost općenito, morate se jednostavno naučiti nositi s time u svakodnevnom životu. Jer neki će i preko vas liječiti svoje komplekse, životne promašaje, životnu neostvarenost. Teško će prihvatiti nekoga takvoga pa i samu pomisao na vašu posebnost i na vrijednost vašega rada, nadarenosti. Željeti će vas zadržati u okviru u koji vas je uokvirio. Jer ti i takvi su limitiranoga intelekta. Lako ih se prepozna, i njihova nije niti značajna niti vrijedna. Srećom ima i ovih drugi i njima se treba okrenuti. Zato ne budimo oholi prema nadarenim ljudima. Budimo im podrška.