piše: Miljenka Koštro
Čula sam oglas preko lokalnog radija. Traže mladu, sposobnu djevojku za rad u trgovini odjeće, u samom centru grada. Učinilo mi se privlačnim. Porazgovarala sam sa svojom bolesnom majkom koja me ohrabrila: – Marta, ti to možeš.
Novac nam je nužan, jer živimo u davno sagrađenoj i oronuloj kući, na rubu grada, od socijalne pomoći.
Bio je srpanj, a u lipnju sam završila trogodišnju trgovačku školu. S diplomom u ruci krenem razgovarati s vlasnicom Lare, tako se trgovina zove, po imenu njezine starije kćerke. Srce mi je lupalo u strahu od nepovoljnog ishoda. Odjenula sam najljepšu odjeću koju sam u tom trenutku imala. Nikad prije nisam ulazila u Laru, jer mi je tamo sve skupo. Moja odjeća je uglavnom sa štandova, ili mi ju je netko dao.
Kad sam došla predstavila sam se zaposlenici koju sam zatekla i tražila sam vlasnicu. Djevojci s kojom sam razgovarala morala sam objasniti što želim. Potajno sam razgledavala taj veliki, blješteći prostor pun svjetlosti koja je dopirala kroz prozore i iz svjetiljki sa visokog stropa, a u unutrašnjosti je bilo puno ogromnih pravokutnih, ovalnih i okruglih ogledala. Djevojka je pozvala vlasnicu koja se iz neke prostorije javila na mobitel i rekla da pričekam.
Od silnih ogledala koja su me zasljepljivala, nisam vidjela nikakva vrata, a prostor je bio ispunjen mnogobrojnim odjevnim predmetima, od čarapa pa do kravata, haljina, odijela… Sve mi je izgledalo previše luksuzno, pa i tri lijepe posude s umjetnim cvijećem.
Nakon pola sata čekanja poziv je stigao i ova djevojka, zaposlenica, povela me koji korak prema istočnoj strani. Stale smo ispred ogledala, što me zbunilo. Vrata, zapravo ogledalo u obliku vrata samo se otvorilo, i ušle smo u prostoriju u kojoj je bila vlasnica. Nikad nisam vidjela takva vrata pa sam bila iznenađena. U luksuzno opremljenoj sobi ugledala sam plavokosu ženu, preplanula tena, srednjih godina, u, po mojoj procjeni vrlo skupoj crvenoj haljini do iznad koljena, pripijenoj uz njezino skladno tijelo, a o vratu joj je visjela debela zlatna ogrlica. Na nogama je imala lijepe sandale s previsokim petama kakve nikad u životu nisam vidjela. Pomislila sam da su kupljene u Italiji.
Pozdravile smo se, upoznale i onda sam na njezin znak sjela na stolicu preko puta nje. Vidjela sam se u ogledalima sa svih strana i osjećala nelagodno, kao u nekom Big Brotheru. Postavila mi je nekoliko pitanja na koja sam drhtavim glasom odgovarala. Shvatila sam da su prostorije okićene kamerama, a ona je u svom uredu sve pratila na ekranu. Obuzeo me strah. Zamuckivala sam, a ona je to primijetila pa mi je rekla kako ona ne ujeda, nego traži radnicu. Dodala je, da, ako prihvatim posao trebam odraditi dva tjedna probnog rada za koje neću dobiti novac. Prijavljivanje nije ni spominjala što je trebalo značiti da ću raditi na crno.
Stjerana u kut drugim okolnostima prihvatila sam posao. Ponudila mi je mizernu plaću, ali sam i nju prihvatila, jer sam početnica pa trebam učiti, a onda kada pohvatam konce borit ću se za veću plaću, pomislim. Sljedećeg jutra počela sam raditi. Upute sam dobila od gazdarice, a u one sitne detalje uputila me radna kolegica.
Do devet sati radila sam u kuhinji. Spremala sam doručak za gazdaricu i njezine dvije kćerke. Kako saznadoh od kolegice, rastavljena je od muža. Usput sam radila pripreme za ručak. Na papiriću me dočekalo što trebam spremiti im za doručak, a što za ručak. Uz sve to, do devet sati trebam i njihovu robu staviti u mašinu da se opere, peglati, zaliti cvijeće, oribati terasu, očistiti kupatila, stepenište, dnevni boravak, obrisati prašinu i još sijaset sitnica.
Ubacila sam u petu brzinu, ali nisam stizala koliko sam sebi zacrtala. Oko deset sati dame su se ustale, a doručak ih je čekao na stolu. U tom trenutku bila sam u prodajnom prostoru, u prizemlju, kako bih pomogla kolegici. Onda su me pozvali na kat da sklonim suđe od doručka i počnem spremati ručak. Već je bilo jedanaest sati, a ja se nisam stigla ni vode napiti, kamoli sjesti pa nešto pojesti. I tako sam taj prvi dan ostala do šest poslije podne iako je bilo dogovoreno od sedam do petnaest. Nisam ni završila jedan posao, zapovijed stigne za drugi. Gladna, žedna i umorna otišla sam kući.
Drugi dan došla sam ranije kako bih stigla sve odraditi. Zavrtjelo mi se u glavi kad sam ušla u kuhinju i u sudoperu vidjela gomilu prljavog suđa. Mora da su im sinoć bili neki gosti, pomislim. Zavrnula sam rukave i uhvatila se pranja suđa kako bih mogla dalje. Onda doručak, pa ručak, pa trči gore, trči dolje i jedva sam zeru sjela da na brzinu nešto ubacim u usta i napijem se vode, a o uživanju uz toplu kavu nisam se usudila ni razmišljati.
Po stanu, stepeništu, svugdje su ogledala. Vlasnica sjedne u dnevnu sobu i preko tih ogledala prati kuda se krećem. Bježala sam od njih kao da imaju zube kojima grizu, ali je bilo nemoguće zaobići ih. Poslije ručka dobila sam jezikovu juhu. Gospodi se nije svidio ručak, a nisam odabrala ni prave čaše. Zamisli! Kao da je važno iz koje čaše će se napiti? Važno da je čista. Donekle je bila u pravu, jer i nisam neka iskusna kuharica, ali mi se nije dopadao način na koji je to izgovarala. A kako je meni, koga je briga. Nisam se smjela požaliti ni radnoj kolegici, jer ni u nju nisam imala previše povjerenja. Majci sam govorila da mi je dobro kako se ne bi brinula.
Jedan po jedan, prošlo je petnaest dana probnog rada. Strepila sam hoće li me ostaviti, ili kazati kako nisam zadovoljila i poslati kući. Poslijepodne, vlasnica me pozvala u svoj ured. Grčila sam se od straha. Počela je ukorima, znači onim čime nije zadovoljna. Ono što je dobro nije ni spominjala, ali ipak je odlučila ostaviti me. Osjetila sam olakšanje. Kako bih stigla sve odraditi, na posao sam dolazila pola sata ranije, a poslije podne ostajala do osamnaest, ili čak do devetnaest sati. O prekovremenim sam šutjela i nadala se da će mi, uz plaću dati nešto više za prekovremene.
Kada je došlo vrijeme za plaću, pozvala me u svoj ured i poslije kraćeg razgovora, zapravo njezina monologa, jer sam samo gestikulirala bez riječi, pružila mi je plavu kuvertu u kojoj je plaća. Umjesto nagrade za prekovremene, odbila mi je deset posto uz obrazloženje kako nisam ispunila njezina očekivanja. Najprije sam se šokirala, a onda me oblio hladan znoj i jedva sam čekala izaći iz prostorije da ne gledam to njezino ukočeno lice i ne slušam njezin kreštavi glas.
Bila sam prijavljena na Zavodu za zapošljavanje, pa sam joj desetak dana poslije spomenula kako bih voljela da me prijavi, da budem u radnom odnosu. Prostrijelila me je onim šibastim očima uz riječi kako prijava dolazi tek nakon šest mjeseci rada bez prijave. Pognula sam glavu i otišla. Noćima nisam spavala ne znajući što učiniti i kako se nositi sa svim novonastalim okolnostima. Pred majkom se nisam žalila, jer joj je dosta i njezine bolesti i činjenice da sam bez oca ostala s deset godina. I on je radio na crno u građevinskoj firmi sve dok ga nije u glavu udarila greda i usmrtila. Njegov poslodavac nam je dao nešto, reći ću, sitno novca kako ga ne bismo tužile. Svakako ga ne bi tužile jer sam ja bila maloljetna, a majka se ne bi ni upustila u takvu avanturu. Kako je radio na crno, mi dvije nismo mogle ostvariti nikakva prava pa smo pale na socijalnu pomoć. Mračilo mi se od činjenice da i ja moram raditi na crno.
Stigla je i druga plaća. Ovaj put cijela, ali bez ijednog novčića za prekovremene. Opet me počastila nizom primjedbi koje je smiksala u jezikovu juhu gorka okusa. Ovaj put nisam šutjela, nego sam joj se blago suprotstavila. Kad sam joj rekla da mi je previše posla natovarila na leđa, rekla je da sam spora i lijena i zbog toga ne stižem. Kako sam počela raditi izgubila sam sedam kilograma. Moja majka to je primijetila, ali sam joj objasnila kako želim skinuti koje kilo. Pored svega morala sam trpjeti rundavog psa koji je svugdje zavirivao, njuškao, penjao se i dlake ostavljao za sobom, te sam dva puta dnevno morala usisavati. Vlasnica i njezine curice hranu su mu bacale na pod, ispod stola, a ja sam onda za njim čistila. Ni na psa nisam smjela povisiti ton, nego šutke odrađivati što se od mene traži.
Počela sam strahovati od susreta s vlasnicom, od gostiju koji su povremeno navraćali, od svih tih ogledala… Kada bih prolazila ispred njih imala sam osjećaj kao da me iz svakog ogledala prate oči vlasnice. Okretala sam glavu od njih. Nisam željela u njima vidjeti svoje mršavo lice i ispijene oči. S guštom bi ih premazala crnom bojom, ali…
Od previše posla, unošenja male količine tekućine, loše prehrane i nedovoljno sna povremeno mi se vrtjelo u glavi, ali se nisam obazirala na to. Nekako sam dogurala i do treće plaće. Kad sam u ruci držala to zeru bijedne plaće osjećala sam se bolje, iako sam od prvog dana na poslu do tog dana, izgubila dvanaest kilograma. Nastavila sam raditi, jer me život naučio da se borim, da se ne predajem. Veselila sam se suboti, jer sam nedjeljom bila slobodna i napokon bih sjela za stol i s majkom jela u miru.
Osjećala sam se iscrpljeno. Izgubila sam apetit. Taj petak je bio bučan, posla puno, a vremena malo. U jednom trenutku smračilo mi se pred očima. Rukom sam dohvatila stolicu, onesvijestila sam se i pala na pod. Toga se sjećam, a poslije… Bila sam u nekom čudnom, na pola svjesnom stanju, kao u nekom snu. Našla sam se između mnoštva orošenih ogledala na kojima se povremeno pojavljivala moja poslodavka i smijala mi se u lice, kao neka luđakinja. Na mene je padao snijeg, drhtala sam od hladnoće i dozivala majku.
Probudila sam se u bolničkoj postelji, pod infuzijom i sa zavijenim koljenom. Kad su mi rekli što se dogodilo nisam mogla vjerovati. Osjećala sam bol u koljenu i blagu glavobolju. Sva sreća nisam ništa polomila. Kad mi je došla majka rasplakale smo se i čvrsto me je zagrlila. Čula sam, u po glasa, njezino: –Marta moja. O, Bože!
Za boravka u bolnici odlučila sam dati otkaz i potražiti drugi posao. Poslije ovog iskustva zamrzila sam ogledala, čak i ono malo, jedino u našoj skromnoj kući ispred kojeg sam češljala svoju dugu, smeđu kosu. Koji dan poslije, na radio sam čula novi oglas za posao. Ispunjavala sam uvjete. Ovaj put ću napisati, poštom poslati molbu i čekati da me pozovu na razgovor, ako pozovu. Nadam se da hoće.