„I hoće li pri novom susretu opet naše duše
zadrhtati u tamnom sjećanju, da bijasmo nekad ljudi,
koji su se ljubili na nekoj zvijezdi, što se zove Zemlja.“ (A. B. Šimić)
Sven Adam Ewin
Bio je, kažu, Veliki prasak,
Pred nekih trinaest milijardi ljeta…
I prođe otad jedan časak:
I evo nas usred – našeg svijeta!
.
Rodiš se, plačeš, rasteš, raduješ,
Učiš, radiš, tuguješ, ljubiš,
Ponekad sit si, nekad gladuješ,
Ponekad dobivaš, često gubiš.
Od prvog plača pa do smrti,
Vrijeme zna biti kratko i dugo,
I čovjek pritom kao da sluti,
Da ima možda… nešto drugo.
Poneki, srcem nadahnuti,
Vjeruju u to neupitno,
Da tek u nečem što se sluti,
Leži zapravo – ono bitno.
Neki očajno istinu traže
U sebi (i svuda oko sebe).
Tek što je nađu, ona ih slaže,
I srce im ponovo- zazebe.
A možda opet bude isto,
I za trinaest milijardi ljeta.
Koje će proći k’o potez kistom,
Do nekog ponovljenog svijeta.
I prolazeći kroz te mijene,
Pritiskat će nas ista mora
I prolazit će kroz nas sjene
Istih pitanja. I odgovora.