piše: Štefica Vanjek
Slušam i gledam ovu kutiju za koju sam rekla da ju više neću paliti jer iz nje iskaču uvijek jedni te isti likovi s apsurdnim izjavama. Više nisu ni smiješni, nego je žalosno, ali svejedno povremeno moram. I baš kad upalim to zlo čujem najveću glupost koju ni moje godine ne mogu prožvakati.
Čujem neki dan, zabranili upotrebu motike. Ma, molim vas lijepo, u vremenu u kojem vlada oružje oni zabranjuju oruđe koje je još pračovjek upotrebljavao da bi preživio. I bi mi žao što su to sad zabranili a ne onda dok sam ja bila dijete, jer mi je ta motika bila prepreka za igru s prijateljima, trebao se okopati krumpir, kukuruz, vrt, vinograd, za djecu su bile manje motike, ili one već potrošene od rada.
Uši su nam bile pune savjeta da bez motike nema punih trbuha. Ne znam kakav bi savjet danas dala unucima, morala bi nabrojati sve strojeve i aparate za koje ni ne znam da postoje, i opet mi ne bi vjerovali, jer ni ne znaju kako se proizvodi ekološka hrana u selima na manjim njivama.
Ovo vrijeme robotizacije i izuma istiskuje čovjeka. Ne bi me čudilo da su izmislili robota koji će učinkovito rukama okopavati vrt, vinograd i ostalo, ali će si ga priuštiti samo oni koji su si do sada mogli priuštiti vrtlara, kuhara, čistača bazena, a sirotinja će po skrivećki kao siva ekonomija, okopavati motikom da preživi. Mi ljudi robotizirani smo i previše svim, i svačim.
Imam doma motike svih veličina, i javno obznanjujem da ih neću skrivati, i da ću ih maksimalno koristiti, jer kako nam je sve krenulo „na super “ morati ću iskoristiti svaki komadić okućnice da posadim povrće, da barem pasem, ako ne bude eura za meso. Samo ne znam kako ekološki uzgojiti išta kada se moram hrvati s p uževima, ne domaćim nego onima uvezenim iz pitaj boga koje daleke zemlje. Ima ih svih boja i veličina, različite balavosti, ali opako gladnih, popasu preko noći sve što uspije niknuti. Ljuta na te napasti često upotrijebim i to zabranjeno oruđe…
Nisam studirala poljoprivredu, ali sam iz prakse naučila da ako se tlo oko biljke razrahli korijen dobije zraka i brže raste, korov se uništava pa nema ambrozije ni alergija. I nikada nismo bili gladni, makar nismo imali kojekakva moderna pomagala.
„Ma dajte, najte“, rekla bi moja omiljena novinarka,od seljaka delati bedaka, zašto njih ne pitate za savjete.
Zakone u našoj zemlji donose oni koji nemaju ni sata prakse iz područja za koje donose zakone. Pa i ovu zabranu donijeli su oni koji ni ne znaju kako izgleda motika, (osim s interneta, možda), a kamoli da su je koji puta upotrijebili.
Kažu, motika uništava mikroorganizme u tlu, (moš mislit), kako ih nekada nisu uništavale motike? Možda su ovi današnji mikroorganizmi osjetljiviji na motiku, ili su mutirali kao korona. A da ih nisu možda uništili kojekakvi dozvoljeni i nedozvoljeni otrovi koji uništavaju i kukce, što smo vidjeli nedavno po pomoru pčela. A bome, uništavaju i truju i nas ljude…
Noćašnja kišica lijepo je natopila žednu zemlju, vrijeme je bilo milostivo pa nije udarilo neželjenim sredstvima. osta je pisanja, odem okopati cvjetnjak i razrahliti zemlju nalivperom starim šezdeset godina sa kojim sam učila davno pisati prva slova (moš mislit, motika je već spremna).
Kao Godot čekam vrijeme kada će zabraniti oružje, da ne stradaju nedužni.
A to će biti – na Sveto Nigdarjevo.