Mirjana Blašković
Zatvaram oči tražeći
u dubokom zdencu prošlosti
Trenutke zarobljene vječnošću
Zahvaćam u njih k’o vjedrom
Jutrom, dok se još
sa snovima pletu
Čine se daleki
k’o bijeli oblaci na obzorju
Nestvarni, neuhvatljivi, čudesni
Pojavljuju se i nestaju
Poput jutarnje svjetlosti
kroz bijele, čipkaste zavjese
Tražim ih opet iznova
Slatka i topla sjećanja
k’o nekad bombon u bakinu džepu
