piše: Marica Žanetić Malenica
Kada sam se odlučila reći svoje povijesno DA jednom po svemu pristalom i ozbiljnom dečku trebalo se prijaviti na gradski Matični ured kako bismo osigurali datum i sat koji nam je odgovarao. Budući ženik je još bio na odsluženju vojnoga roka, križao je zadnjih dvadesetak dana.
Činilo mi se mudro da, već poprilično izdresiran i discipliniran u vojsci, iz uniforme odmah uleti u novo odijelo i stavi veru na prst, čime bi mu postupak prilagodbe na bračnu stegu bio uvelike olakšan. Ne znajući, a kako bih i znala kad mi je to bio prvi put, da ne mogu bez njegova prisustva prijaviti vjenčanje pojavila sam se pred matičarem.
Bio je uporan u dokazivanju kako uz moju dobru volju i nakanu da obučem vjenčanicu mora, po zakonu, imati i njegovu privolu. Nije mogao znati da ispred sebe ima najtvrdoglaviji od svih rogatih znakova – ovna. Raspravljali smo mi tako neko vrijeme da bi mi iscrpljeni matičar na kraju rekao:
„Hajde, vjerovat ću vam i rezervirati taj termin (subota, 8. listopada), a vi samo do tog datuma još nađite muža i neka dođe da ga vidim i potvrdi suglasnost s vašim naumom.“
„Smatrajte to riješenim“, rekoh mu uz osmijeh i zahvalim se što mi je progledao kroz prste.
Budući ženik je uskoro izišao iz vojske i počeo se privikavati na život koji mu je godinu dana bio na čekanju. I na pomisao da će udružiti rad i sredstva sa mnom. Priznao mi je tada da je bio skloniji ženama duge, tamne kose te izraženijeg poprsja, da se ima za što mašiti.
Ja sam bila plavuša koja je kosu držala dugom samo za vjenčanu frizuru (ošišala sam se već na bračnom putovanju), sitnije građe i prsiju za u šaku bez prelijevanja, sve suprotno od njegova ideala žene. Pa ipak me je odabrao za svoju životnu suputnicu, jer je kao mudar čovjek, prednost dao nekim mojim drugim komparativnim prednostima. A i prsi su se provukle kroz iglene uši.
„Hoćeš li zadržati svoje prezime?“, pitao me je koji dan prije zajedničkog odlaska matičaru.
„Rado bih ga zadržala, jesi li suglasan s tim?“, rekoh mu.
„Što se mene tiče, slobodno, znaš da ja nisam od onih što su za emancipaciju svih žena osim svoje“, reče moj razboriti sociolog.
Odemo mi kod matičara kako bih se ja pohvalila da sam našla muža pet do dvanaest i prijavimo da zadržavam svoje i dodajem muževo prezime. O tome nismo obavijestili ni užu ni širu rodbinu.
Na dan vjenčanja sam to priopćila svojim roditeljima i primijetila da su ostali donekle zatečeni.
„Nisi trebala, možda njegovima neće biti pravo“, reče mi otac, ali sam osjetila da mu je u dnu duše ipak bilo drago.
„Zašto im ne bi bilo pravo“, pitala sam se razmišljajući zdravorazumski. Roditelji su ti koji su se žrtvovali da jednoga dana postanem ono što jesam. Oni su ti koji su me, za početak, rodili, a potom hranili, odgajali, školovali… Kada sam se spremala za udaju bila sam u dvadesetšestoj godini, diplomu u rukama i svoj prvi posao; bila sam svoj čovjek, kako se to kaže, zapravo svoja žena. U brak sam ušla kao gotov proizvod svoje nuklearne obitelji. Pa mi se činilo da je u redu da u brak sa mnom uđe i to moje prezime dobiveno po rođenju od mojega oca.
Kada je na obredu vjenčanja matičar rekao kako ću svojem prezimenu dodati suprugovo među brojnim uzvanicima koji su stajali iza nas nastao je žamor. Nisam se okrenula, čekala sam mirno da se stišaju. Tata je bio u pravu. Svekar me je zaobišao pri čestitanju. Kako je bio razuman čovjek već sutradan je zavladalo primirje. Prihvatio me je s uvažavanjem i poštivanjem, baš kao i ja njega. Nisu imali kći pa im je nevjesta bila dobrodošla.
Znala sam da će se dva prezimena pokazati kao dobra i kao manje dobra opcija. Zahvaljujući prezimenu kojim sam upisivana u dnevnike osnovne i srednje škole te u fakultetski indeks prepoznavali su me i oni koje godinama ne bih vidjela ni čula.
„Dobar vam dan, ja vas ne poznajem ali vidio sam vam prezimena na vratima pa sam samo htio pitat koji vam je brat, a koji muž jer obojicu poznajem“, upitao me je neznanac ušavši jednom u moj ured.
„Prvi mi je brat, drugi mi je muž“, rekoh mu i oboje se nasmijemo.
„Ja sam Stanko M., pozdravite ih obojicu.“
„Hoću i hvala što ste svratili“, obećah pružajući mu ruku.
Ali bilo je i situacija kada su moja dva prezimena izazivala i negativne reakcije. Tako su mi, podjednako i žene i muškarci znali reći:
“Što će ti to, nisi filmska glumica!“
„Da je moja to htjela ne bi se ona, boga mi moga, za mene udala“, znao je čuti moj muž.
Za njih je taj vid emancipacije bio dopušten poznatima, javnim osobama, ne i običnim ženama poput mene.
A toj običnoj ženi, kakva sam bila i jesam, događalo se da bi, primjerice, odnijela robu na kemijsko čišćenja i rekla prvo prezime, a kada bi je preuzimala ono drugo. Tek kad bih vidjela da zaposlenica bezuspješno traži, sjetila bi se u čemu je problem.
Uglavnom sam se pri upoznavanju predstavljala jednim od njih, koje bi mi prije izletjelo. Mnogi su reagirali i na jedno i na drugo i povezivali me ili sa suprugom, koji je bio sveučilišni profesor i medijski prilično eksponiran, ili s bratom, poznatim financijskim stručnjakom i dugogodišnjim direktorom jedne splitske tvrtke. Uz to što sam bila prepoznatljiva kao žena i sestra nastojala sam i svojom karijerom tim prezimenima dati malo dodatne specifične težine. Otkad sam u mirovini predstavljam se samo imenom.
Nikada nisam zažalila što sam ih oba nosila u svim svojim dokumentima, upisivala u ugovorima, stavljala na vizitkama, potpisivala ispod tekstova koje sam pisala kao novinarka… Danas krase naslovnice knjiga čije stranice ispisujem.
Tridesetak godina poslije krenula se udavati sljedeća generacija žena u obitelji: moje kćeri i kćeri moje braće, šest pametnih, školovanih i poduzetnih žena. Prva među njima bila je moja starija kći. Prezimenu dobivenom po rođenju dodala je muževljevo. Ova njezina odluka bila je očekivana te smo je s odobravanjem muž i ja dočekali.
Onda su na red došle nećakinje čije majke, moje dvije nevjeste, nisu zadržale svoja djevojačka prezimena. Sa zanimanjem sam pratila što će one odlučiti. Njih tri, koje su za sada u braku, odlučile su i na taj simboličan način svojim roditeljima zahvaliti za sve što su za njih učinili. Na kraju je, nedavno, na red došla i moja mlađa kći. Oca nije bilo da je zagrli, ali je zato njezina majka s uzdignutim palcem pogledala put gore i namignula mu čuvši da će i ona biti nositeljica dvaju prezimena.
Ponosna na svoje kćeri i svoje nećakinje, samosvjesne sljedbenice jedne umjerene feministice i ostvarene žene, živim u uvjerenju da sam im upravo ja, prije točno četrdeset pet godina, utrla put ka takvoj odluci, ne obazirući se na žamor u vjenčaonici.