piše: Milan Rajšić
I tako, tek sada, nakon trideset godina praznovanja, meni je jasno čemu služi Tijelovo…
Nakon što sam se danima potucao po obali četiri mora Italije, uživao i mučio se, omršavio pet kilograma, ojačao duh i dušu i shvatio da mi je italijanska čizma, bila za broj, a možda i dva prevelika, pokušao sam proteklih dana i duh i dušu vratiti u vlastito tijelo.
Jedući i pijući, sve što se našlo na putu i došlo pod ruku, vratio sam izgubljenih pet kilograma i utjelovio se. Ponovo sam cijelih 65.
Kilograma, ne godina.
Ponovo sam za nove izazove, muke, uživanja, Temptation, Herausforderungen…, spreman.
S nekima od njih sam se sretao i proteklih dana, kao što su vijesti i mediji.
Bilo je više nego ugodno, danima se voziti, mučiti se, ponešto napisati, pomalo pojesti, dobro spavati, puno vidjeti…
Ali, vijesti. Ne, za njih nisam imao volje ni želje, a i nije bilo moguće tehnički, zbog rijetkih internetskih priključaka, a poznavanje italijanskog jezika, bilo je dostatno za prelistati novine i pokušati odgonetnuti naslove.
Povratkom u Vrli realni svijet, našao sam se ponovo u svakodnevici.
U znaku poskupljenja, inflacija, hiperinflacija, nestašica, praznih polica, strahova, astronomskih računa, oružja, rata, plaća, suza, laži, manipulacija, praznih obećanja.
Prije pola stoljeća, moja generacija se borila za prekid ratova, kojih je tih desetljeća bilo kao na traci: Koreanski, Alžirski, Palestinski, Vijetnamski, Afganistanski prvi…
Osuđivali smo ratove, i one koji su ih započinjali, one koji su trljali ruke, ali nikada nismo priželjkivali da se drugima šalje i gomila oružje, kojim se ubijaju neki treći, koji su jednako bez krivice, kao i napadnuti.
Današnji političari, posebice generacija 40+, svim silama se zalažu za “još i još”, kao što su to radili i deset godina u Siriji. Rezultat ravan, kako bi to moj djeda rekao, apsolutna nula. Minus 273 stupnja. Celzijuseva.
Ovdje prednjače, za nevjerovati je to, progresivni liberalni, moderni. Zeleni.
Njemačka ministrica vanjskih poslova, vjerojatno u slobodno vrijeme, sastavlja neki od tenkova, koje ponese sa sobom u posjetu prijateljskim zemljama.
Ma gdje se dade ono naše “Make Love, Not War!”
Riječi su samo zamijenile poredak. Danas je moderno voditi ratove, ljubav i zaljubljenost su dekadentni.
S druge strane, rijedak dvojac koji se zalaže za mir, kakav god ali mir, su dvojica Metuzalema.
Papa Franjo i njegovo božansko učenje: nema dobrih i loših ratova, nema blagosiljanja oružja, nema borbe između dobra i zla.
Drugi starac, koji se danas zalaže za pregovaranje i uspostavu mira, čovjek je koji o ratovima zna više od bilo koga na svijetu, jer je sam isplanirao, proizveo i proveo najmanje deset ratova širom svijeta (trećeg).
Mrzili smo ga kao onoga koji je bio alfa i omega Vijetnamskog rata, ali smo ga i cijenili, kao onoga koji je znao zaustaviti svaki rat.
Danas nitko ne sluša 96 godina staroga Henry Kisinger, jednako kao što ni Papa Franju, nitko ne zarezuje, ili kako bi u Bosni rekli: “…ne hebe ga, ni za suvu šljivu…” *)
Važno je da vrijeme teče, da ratna mašina gruva i nema majci, da to bude manje od pet godina.
Pa koliko košta, da košta, mi to ionako ne plaćamo. Platit će već netko.
Anegdota kaze, da je nogomet igra u kojoj 22 muškarca (a sve češće i žene), pokušavaju ugurati okruglo u ćoškasto, a na kraju uvijek pobijedi Njemačka.
E, sad tome treba dodati i nastavak.
Rat je arhaično imperijalistički običaj, u kojemu učestvuje na razne načine, cijeli svijet, pokušavajući stvoriti materijalnu korist nemoralnim načinom, a na kraju, uvijek je kriva Njemačka.
Njema je kriva, kad neće u rat, kao na primjer u Iraku, Hrvatskoj, Jugoslaviji…
Njema je kriva kad ode u rat, kao npr. u Afganistanu ili Kosovu… Kriva je kada daje oružje, a kriva je i kad ga ne daje.
Njema je kriva kada je militantna. Njema je kriva kad je pacifistička.
Na svijetu je više od 200 država, ali niti jedna od njih nije toliko vezana uz pojam rat, kao Njemačka.
Kao što bi to kazao Voltaire, sadašnju vanjsku politiku Njemačke, ne volim, ali ću do smrti braniti njeno pravo da bude na korist njemačkom narodu i državi, a ne ukrajinskoj, hrvatskoj, europskoj politici.
MAKE MERCEDES, NOT WAR!!
*) nikada nisam razumio, zbog čega, i kolika je to vrijednost “suhe šljive.”