LICE

Marijana Dokoza

Za mene to bijaše posljednja večer na putu života,
Ta jesenja večer bila je smrt moja…
Udarana strahom ustuknula sam pred slomljenim pogledom,
primorala tog čovjeka pronaći sreću u tuđim jutrima.

Čuvat ću ga i u toj smrti kao jedino što me drži u životu,
skriti ga iza pogleda od pogleda, iza riječi od riječi…
Teći će mojom krvlju, sve do kapi posljednje…
A to mjesto, bit će mi utjeha…

Brisat će se dani preda mnom, i u sjećanju će koraci odzvanjati…
Šapat će odjekivati stvarnošću mojom.
Nek živi ono što umrijeti ne može.
Ono… što ostaje… tu negdje… a snažno je…

Razloga je mnogo, bol dolazi tek kasnije…
Nisam izrekla, sve je ostalo potopljeno u meni.
Ovijena čudnom šutnjom, neoskvrnutom…
Sad… sad uvijek vidim lice… negdje onkraj mnoštva

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments