Marijana Dokoza
Za mene to bijaše posljednja večer na putu života,
Ta jesenja večer bila je smrt moja…
Udarana strahom ustuknula sam pred slomljenim pogledom,
primorala tog čovjeka pronaći sreću u tuđim jutrima.
Čuvat ću ga i u toj smrti kao jedino što me drži u životu,
skriti ga iza pogleda od pogleda, iza riječi od riječi…
Teći će mojom krvlju, sve do kapi posljednje…
A to mjesto, bit će mi utjeha…
Brisat će se dani preda mnom, i u sjećanju će koraci odzvanjati…
Šapat će odjekivati stvarnošću mojom.
Nek živi ono što umrijeti ne može.
Ono… što ostaje… tu negdje… a snažno je…
Razloga je mnogo, bol dolazi tek kasnije…
Nisam izrekla, sve je ostalo potopljeno u meni.
Ovijena čudnom šutnjom, neoskvrnutom…
Sad… sad uvijek vidim lice… negdje onkraj mnoštva