Marijana Dokoza: TRAŽEĆI BIJEG
Koliko je snova u noćima, koliko je snage u ljudima…
toliko je u meni, ljubljeni… Tebe…
Koliko je cvijeća u vrtovima zemaljskim,
toliko je nečujne glazbe što lik tvoj čuva.
.
I svijet mi je tijesan kad te nema…
a duh stoji na ulazu u pustinju…
Poražena pred tobom, ljubav me tvoja hrani.
I tvoje oči uprte u moju dušu…
I ne mogu pobjeći iz svog ropstva…
Ne želim, ljubljeni moj.
I sve ove godine šutnjom čekam sudbinu… koračam uz nju…
Ponekad bih kopala po srcu svom… tražeći bijeg…
Al’ opet bih naišla na – tebe…
J.H. Macado: CRTA ZNOJA
Ne skrivaj se. Ti si more.
Tvoj bol je za ljepotu neke stvari izvan tebe.
Tugom vidiš osamljeni u modrini vrh.
U polusnu slušaš otkucaje sata i pucketanje mjehurića nade,
čemu bi se tvoja pažnja približila kao znak neke radosti…
Živiš u velikom nepovjerenju
između bljeska groma i zvuka kiše… u prividima…
gdje nebo prestaje i pojavljuje se plamen.
Pratim dionicu tvojih usana
i tom božanstvu izgovaram molitvu… tijelo se sjeća…
prostor u kojem pronalazim te… kao sliku…
oči u oči jedno s drugim.
Tvoja pjesma ima nadahnuće… hoće li postati blagoslov…?