Marijana Dokoza
Kolika se tuga nazire u samo jednoj riječi
Ili je samo improviziram kao bih krila sebe
Pa zar nije u nama pjesnicima uvijek zrno nje
Vječne nam prijateljice
Ne ostavlja me niti kad sam svjesna da je ne trebam
Vjerojatno je tako sa svima nama,
Prognanim pjesnicima
Nisam se raspitala u malom krugu nas
Koje ne shvaća mnogo njih, baš zbog te, u nama tuge
Ne bih se povezala s jedinom sviješću
Dio sam ovdje u mračnom kutu zimske noći
Dijelim moralne prodike u prazninu
Nekome tko se zove imenom mojim
Koliko sam pretjerala improvizirajući sreću
U spomenima tuge
Znaju samo pjesnici koji me razumiju
Ili razumiju bol koja proizlazi iz imaginarne boli
Ne osjećam se i ne predajem mislima
Jer da je tako već odavno bih poludjela
Kao što su već mnogi pjesnici prije mene
Koji su u jednoj riječi posjedovali previše tuge