piše: Milan Rajšić
“Ovo je tužna priča/ I tužan konac ima/ Ovo je tužna priča/ O ljudima i psima…” (A. Dedić)
Priča završava prije nekoliko dana.
Uz najviše državničke i vojne počasti, uz službenu ispriku i žaljenje, Belgiju je napustio – jedan zlatni zub.
Priča kao i većina vijesti s francuskog ili flamanskog govornog područja, prava su rijetkost u europskim medijima.
U priču sam se i ja, ne htijući i ne znajući, našao prije šezdeset godina. Išao sam u drugi razred škole i rado listao “Borbu” i “Vjesnik”, koje je moj otac donosio s posla. Novine su bile u crno-bijeloj tehnici, fotografije su bile rijetke i najčešće su na njima bile osobe iz politike i javnog života.
Toga siječanjskog dana, sjećam se bilo je puno snijega, ili sam možda ja bio mali, iznad fotografije koja je bila još crnja, kočio se veliki crni masni naslov: “Ubijen Patrice Lumumba.”
Kongoanski oficiri, Mobuto, Kasabe, Chombe bila su imena vezana uz ubistvo prvoga predsjednika, Nezavisne Republike Kongo.
Narednih dana su u Jugi i širom komunističkih zemalja, održavani protesti, a narednih godina je Lumumbu postao pojam borca za oslobođenje i ljudska prava. Studentski domovi su imali blokove koji su se zvali po nesretnom Kongoancu.
Pa smo onda rasli, imali nove ciljeve i zaboravili na Lumumbu.
Prije desetak godina sam sasvim slučajno naletio na tekst o tome kako je prvi kongoanski predsjednik, uz pomoć belgijske vojske i policije, koja je u to vrijeme bila kolonizator u Kongu, te uz izdašnu pomoć domaćih izdajnika, uhvaćen, ubijen, isjeckan u komadiće i otopljen u kiselini. Jedan od policajaca je za uspomenu uzeo jedan zlatni zub, a onda prije svoje smrti ispričao priču.
Zub je konačno zavrsio tamo gdje treba i bit će, kao znak sjećanja na ružne godine, izložen u Kongoanskom memorijalnom centru.
Evropa i “civilizirani” svijet će se i dalje iščuđavati nad ratovima, kršenjima ljudskih prava, imperijalističkim apetitima, krvavim bestijalnostima, nebrojenim izbjeglicama..
I tako, dok je ljudi i pasa, bit će i zuba i tužnih priča.
I Arsenove istinite, ironične balade.
Ovo je tužna priča
I tužan konac ima
Ovo je tužna priča
O ljudima i psima
Dane i tjedne sami
Prošla je zima ljeto
U sobi nekog hotela
Živjehu čovjek i pseto
Jeli su ista jela
I pili su ista pića
Čovjek je živio pseći
Jer to je tužna priča
Pas se zvao Petar
Čovjek se zvao Sava
U svakome psu je čovjek
U čovjeku pseto spava
Godine tako su prošle
I postoje takve krize
Čovjek uz narav pseću
Dobije želju da grize
Ista sudbina ih prati
Isto ih grije ljeto
Ne zna se ko je čovjek
I ne zna se ko je pseto
Zajedno laju na mjesec
Samoća, jad i bijeda
Čovjeku dlaka je bijela
A psu je kosa sijeda
Vratar je sanjao vrata
Velika i od zlata
I kitu krizantema
I ljubav koje nema
Dok četiri para nogu
I dva povijena repa
Osmoro dlakavih šapa
I četiri oka slijepa
Prošli su pored njega
Čovjek i pseto skupa
Napolju bijaše hladno
I kiša ulicu kupa
Pošli su korakom složnim
U susret psećoj sudbini
Oboje vidješe nebo
I zvijezde u daljini
No odjednom očajni jauk
Razbije grad na pola
Iz prvoga ugla banu
Siva šinterska kola
I sivi razapne mrežu
Na četiri strane svijeta
Uzdrhtala je Zemlja
Ko srce velikog pseta
Čovjek il’ pas svejedno
Zajedno staju da laju
Sada u kolima istim
Istom se voze kraju.