tekst: Milan Rajšić
“Gnjave me kina i kafane
Gnjave droce, gnjave dame
Svi gnjave, i to preko glave.”
Uz’o vrag šalu! Rekli bi ljudi u mom kraju.
Njemačka Republika, polako počinje ličiti na Banana Republiku.
Ajd’ da ne pretjerujem, pomalo izgleda kao Avokado Republika. Il’ možda kao Mango.
Fina gospoda, što samo finim jezikom govore, a pripadaju Udruženju pjesnika, esejista i novelista, poznatiji pod finim gospodskim imenom PEN klub Njemačke, nešto se malo počeli baviti politikom, počeli dijeliti lekcije, gdje i kada da se puca ili ne puca, pa se pomalo posvađali, pa se podosta riječima vrijeđali (a riječi su im glavno oružje i oruđe), pa se dio odcijepio i osnovao PEN u Berlinu. I sad imamo dva PEN kluba. Kao nitko drugi.
Nema gorega, nego kad se intelektualci svađaju i bore za vlast, a pogotovo kada je to borba između provincije (Darmstadt i stari PEN) i nadobudne gospode iz glavnog grada (novoosnovani PEN Berlin).
Fina, pametna, načitana, obrazovana inteligencija, a baš i ne mogu da shvate, da dijeljenje dijeli, pomirenje pomiruje, a ujedinjenje je bolje od dijeljenja.
Zamisli život u ritmu rata, pandemije, požara, tropskih vrućina, nestašice vode, nestašica hrane, potresa…
Nije teško zamisliti, jer svake nove vijesti, imaju nešto novo na repertoaru.
Svijet razvijeni i bogati, odjednom je shvatio da ima i gladnih, tamo negdje u Afrikama.
Svi se hvale koliko su tenkova, haubica i što sve ne, poslali u Ukrajinu ili Siriju.
Nitko se nije pohvalio ni jednom poslanom vrećom riže u Afganistan pogođen potresom.
Poljska svoje građane poziva na instrukcije u pucanju oružjem kratkih i dugih cijevi. Najbrojniji polaznici tečajeva su visoko obrazovani, đaci i katolici.
Poslije uspješno završenog kursa, dobije se i uputstvo, kako pripremiti ratne rezerve, što bi mi rekli, suha hrana za tisuću dana.
Garantirano će se ovoga ljeta, prodavati naivnim turistima, maslinastije maslinovo ulje, nego prijašnjih godina. Razlog je vrlo pragmatičan. Suncokretovo i ulje od repice, postali su skuplji proizvodi, od drugorazrednog maslinovog ulja.
Korona se koprca, al’ je nitko osim Portugala, u ovim danima punjenja turističkih kasa, ne zarezuje i ne uzima za ozbiljno.
U Francuskoj se ne zna tko će koga. Jednako kao i u Bugarskoj.
Socijalisti, zeleni, komunisti, svi ste vi “isti”, pjeva moj prijatelj Željko.
U Južnoj Americi, nakon Venecuele i Perua, nova lijeva vlast u Kolumbiji. U Ekvadoru učestali neredi. Biti će posla za CIA i Amere.
Možda nas malo ostave na miru, u našem provincijalnom Evropa PEN klubu?
Možda!?
“Samo prazna obećanja dajem ja
više ne znam ni da dijelim stvarnost od sna”
Tako Arsen nekada, tako Evropa iz Brisela svakoga dana. Nitko više ne zna što je i kome obećao.
Ljeto samo što je počelo, a italijanske rijeke koje su “živjele” i tekle, od topljenja snijega, suhe k’o barut. Nema te ljetne kiše koja će ih napuniti.
Zima još nije došla (pa nedavno je prošla!!), a grijanja nema na vidiku.
Bolje rečeno, biti će ga, ako se vratimo onome protiv čega su se pola stoljeća borili Zeleni, koji danas vladaju Njemačkom.
Uključimo elektrane na ugalj, ma nije to ništa što će se povećati zagađenje zraka.
Ukljucimo preostale atomske elektrane, nije to nikakova opasnost, ne vidi se golim okom.
Pristajemo biti sve što hoće!
Polako ali sigurno, prodajemo dušu vragu svome.
“Životi gnjave, smrti gnjave
Mrzim priče i šuplje glave”