tekst i foto: Milan Rajšić
Moji preci, Lončari i Rajšići, od davnih vremena su putovali vlakom. Ne baš i dobrovoljno.
Djeda Dmitra i oca Nikolu su skupa s još pedesetak ljudi iz glinskog kraja, Nijemci poslali vlakom još četrdeset i prve, via Zagreb za München, pa dalje do Braunschweiga. Karta im je bila besplatna i u jednom pravcu.
Tamo su četiri godine kopali kanale duboke pet metara, a sve za kilogram kruha i tri obroka dnevno pa nisu ništa mogli ušparati za baku Stoju, koja je ostala u Gornjem Selištu sa ćerkama Ljubom, Danom, Nadom i sinom Milanom.
Bili su jako ljuti kad su se vratili i saznali da su neki njihovi sumještani, koji su otišli vlakom za Novsku i Gradišku Staru, bili u Jasenovcu na oporavku i liječenju i k tomu ih se zabavljalo s operetom Mala Florami. Što su neki umrli od korone i astme, a Bože moj. Naš čovjek nikada nije zadovoljan.
Pedeset godina kasnije, kada im je Simens i Krupp isplatio nekoliko tisuća njemačkih maraka, njihov bijes je malo splasnuo, a i Mala Florami je zaboravljena.
Djeda Petar je prihvatio Bulajićevu ponudu da glumi u filmu Vlak bez voznog reda, popakirao sve svoje u nekoliko zavežljaja, za ruke uhvatio Janju, Stoju, Evicu, Stanu, Ljubicu i trogodišnjeg Đuru, pa lijepo na vlak, a onda klaj, klaj, danima i noćima do Osijeka, vojnim kamionima do Baranje. Tamo su mu kao honorar za jednu od uloga u filmu dali napuštenu švabsku kuću, sa svim zatečenim Bidermajer namještajem, zasađenim vrtom i posađenim cvijećem. Karta je glasila u jednom pravcu i bila besplatna.
Boj se Danajaca i kad darove donose, a boj se i besplatnih karata za vlak u jednom pravcu.
Ni Lončari, a ni Rajšići, nisu se nikada vozili brodom, jer takvoga čuda nije bilo na riječici Glini, a ni u bogatoj Baranji.
Nisu znali kud plovi ovaj brod, kud ljude odnosi.
Iako sam na pretke, po puno puno stvari, ja sam se brodovima vozio. Ne baš često, ali s vremena na vrijeme.
Ponekad preko Gibraltara za Maroko, ponekad od Osijeka, preko Vukovara i Novog Sada do Beograda, od Trsta do Ioanine u Grčkoj…
Par puta sam bio u skandinavskim zemljama i tamo sam se rado vozio brodom. Na jednoj od plovidbi između Ålandskih otoka u Finskoj i Stockholma, lutajuci po brodu, naišao sam na veliku crno bijelu fotografiju u pozlaćenom okviru, na kojoj se švedki kralj i kraljica rukuju i grle s diktatorom Titom. Godina je šezdeset i neka, a cijelo slavlje samo zbog dvadesetak brodova, koje su 3. maj, Uljanik, Viktor Lenac… isporučili bogatim Švedjanima.
Desetak dana prije predaje broda, komunistički komandosi, gerilci i partizani bi slično Hizbolahu, Talibanima ili nekim našim ‘erojčinama, upadali u švedske ambasade, konzulate i kraljevske urede, naoružani do zuba, i priprijetili službenom osoblju: – Pišite ljubavno pismo velikom diktatoru!
Uplašena čeljad bi sjela i drhtavom rukom počela pisati: – Dragi naš Maršalu Tito, diko i ponosu svijeta, molimo te dođi na svečano porinuće dvadesetak brodova, koje su tvoji vrijedni i marljivi radnici za nas izgradili. Poslije svečanosti će biti upriličena zakuska, a znajući da diktatori vole jastoge i kavijar, ni toga neće nedostajati. Jastoga kod nas ima koliko hoćes i nitko nam od diktatora ne dolazi u goste, a kavijar će stići iz bratskog nam Irana, od šaha Reze Pahlavia. Kad budes polazio kući, spakirat ćemo ti i nešto dimljenog lososa, kao i par litara skyr, našeg jogurta, pa to ponesi onoj maloj mesarovoj ćerki na Grobničko polje.
Jedan drugi put sam plovio rijekom Niger, do Timbuktu i natrag, a ukupno osam dana. Noina barka je bila ništa, u usporedbi s našim plovilom. U jednom pravcu smo vozili džakove riže, žita, začina i životnih namirnica, a vraćajući se iz Sahare, vozili smo ogromne ploče soli. A onda preko toga, ležalo je dvadesetak ovaca, pet-šest mršavih krava, jedna kamila (dvogrba), peradi komada x, tridesetak crnih malih kozica (odgrizle mi komad ruksaka)… To je netko morao i paziti, netko je morao i raditi na brodu, a netko je morao biti i stranac. Sve nabrojano životinjsko carstvo i svih tridesetak duša, na brodu ne dužem od petnaest metara.
A odlazak na malu i veliku nuždu, ženskom i muškom ćlanu posade jednak. Na kormilu se uhvatiš za dugačko uže i držeći se nagneš koliko je moguće više iznad rijeke.
Spominjuci Domovnicu (u jednom od prošlih tekstova, op.u.), rekao sam kako bi svatko trebao barem jednom voziti se vlakom od Osijeka do Zagreba, a drugi moj uvjet je bio, da svatko tko se hoće Hrvatom zvati, mora barem jednom ploviti brodom od Rijeke do Dubrovnika. Lijepo predvečer krene iz Rijeke, ujutro sljedećeg dana je u Splitu, a poslijepodne u Dubrovniku. Sa sobom ponese litru dvije vina, koji kilogram mezetluka i socijalistički program “Upoznaj domovinu da bi je više volio”, ne može biti bolji.
Nažalost, pretjerano hrvatstvo uspjelo je ugasiti i vlak i brod, i Vijesnik i Jadran film, i…
Možda bi bilo bolje i kraće nabrajati, što nije nestalo. Nije dosta ruku staviti na srce i mrmljati Lijepa naša…
A, kud plovi ovaj brod, i kud ljude odnosi, narednih dana…