piše: Milan Rajšić
Petnaest dana bicikliranja započelo je i završilo snažnim i hladnim vjetrom iz pravca sjevera i sjevero-istoka.
Vožnja dolinom rijeke Mosel bila je kao za umirovljenike. Plavi Mosel, zeleni vinogradi, široka biciklistička staza s obadvije strane rijeke, sunce sija k’o tepsija, vjetar u leđa.
S jedne strane Luksemburg, a s druge Njemačka. Pa nakon 40 kilometara, Luksemburg je i dalje na svome mjestu, ali Njemačku zamijenila Francuska. A i rijeka više nije Mosel, već Mosella.
Idila s vinogradima prestaje, a nakon par kilometara nema više ni Luksemburga. Rijeka se raširila, brojni uređeni plovni kanali dominiraju slikom, jednako kao i teška industrija. Danas rijetka, ali u vrijeme Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, ovdje se kovao i lijevao profit. Rijetki se ovdje sjećaju visokih peći, visokih dimnjaka, radnika koji rano ujutro izlaze iz pretrpanih vlakova, nebrojenih brodova i brodica na brojnim kanalima.
Danas pored rijeke i kanala vodi biciklistička staza. Od tromeđe (Shengen, Perl, Sierck-le-bains), pa sve do Lyona.
Samo 740 kilometara, a ako se čovjek odluči nastaviti kroz Provance, do Sredozemnog mora, treba računati s jos novih 400. Gužva baš i nije velika. Rijetki se odlučuju na vožnju po “La Voie Bleue” (plavom putu).
Malo znano, al’ je znana, a još su prije 2000 godina, ovim putem išli Rimljani iz Triera prema Mediteranu. Cijela pokrajina Lothringen, velika je nepoznanica i među Francuzima. Ovdje se uvijek samo radilo i Francusku branilo od zločestih susjeda.
Na putu su gradovi kao Thionville, Metz, Nancy, Epinal. Svaki vrijedan cjelodnevnog izleta.
Vozim se između visokih peći i čeličana prošlosti i visokih tornjeva atomske elektrane sadašnjosti i budućnosti. Na sav glas pjevam:
“Rano jutro, pola šest
Svakog dana putuje, moja Milena.
Miriše na jabuke.
Živi k’o podstanar, moja Milena.
Oči su joj pune sna
Kako li se preziva, moja Milena
Ruke ne pokazuje
Kaže da dobro je, moja Milena…”