Nakon skoro tri godine pauze, Tambouraschen Chor Wellebit 1902 priredio glazbenu večer za goste.
prilog: Sonja Breljak/ uredništvo HGB
Ima li što ljepše od vremena provedena s dragim ljudima uz glazbu koja sve povezuje i oslobađa? U ovom svijetu punom napetosti i nekog grča, takvo vrijeme je sve dragocjenije i za dugo nošenje u mislima i srcu. Baš nekako takva je i večer iza, provedena u restoranu Zum Kegel, u berlinskoj četvrti Tegel.
Bila je to naime, glazbena večer za goste koju je, nakon duge, skoro trogodišnje pauze uzrokovane poznatim epidemiološkim okolnostima, priredio, i ovim našim stranicama dobro poznati, Tambouraschen Chor Wellebit 1902.
Tekle su pjesme, glazba se prelijevala i kroz otvorene prozore ove knajpe u kojoj Wellebit vježba jednom tjedno još od 1975. godine.
Započeli su program poznatom i meni vrlo dragom njemačkom pjesmom “Gut wieder hier zu sein” koje refren kaže: Pustite me prijatelji jednom vam reći/ dobro je ovdje biti – dobro vas je vidjeti/ S mojim željama, s mojim pitanjima/ Ne osjećam se nikada sam/ Dobro vas je vidjeti, dobro je opet biti tu.
Bilo je tu još melodija za zapjevati. Pa iako je, nadamo se ne zadugo, nedostajala naša draga Đurđa Brozičević koja, uz Milicu Kraft, dugi niz godina pjeva s Wellebitom, mi koji smo imali zadovoljstvo i čast biti na ovoj glazbenoj večeri, trudili smo se biti pratnja ovom sjajnom orkestru pa zapjevati s njima „Dalmatinku“, „Na te mislim“, „Volim svoju Moslavinu“, „Marijana“, „Ako zora ne svane“ pa potom glazbom “prošetati” Berlinom, Njemačkom i svijetom.
„Es ist so schön ein Musikant zu sein“, Tako je lijepo biti glazbenik, kaže jedna od pjesama koju je izvrsno izveo Wellebit. I uistinu, zajedno s Nadom i Emilie, Karmen, Sandrom i Mladenom, te drugim hrvatskim i njemačkim gostima i prijateljima ovog orkestra, provedoh jednu predivnu večer.
Da podsjetimo, iako smo o tome puno puta i s puno radosti, pisali, ovaj njemački tamburaški orkestar, koji u imenu nosi njemačku verziju našeg ponosnog Velebita, a na notnim bilježnicama boje hrvatskog stijega, davne je 1902. godine osnovao Hrvat Franz Krznar.
Učinio je to, kako kaže i netom tiskana monografija kojom su obilježili 120 godišnji jubilej, zajedno s Nijemcima Ottom Grundmannom i Eduardom i Franzom Beinlichom.
Franz Krznar je ostavio dubok trag krstivši orkestar hrvatskim imenom, instrumentima iz Zagreba i notama i repertoarom koji potječe i podsjeća na dragu domovinu.
U monografiji, koju radosno primih na dar, podsjetnici na 120 godišnji jubilej Wellebita a meni i na naše 20 godišnje prijateljstvo, ima i prekrasnih fotografija i riječi vezanih zu Hrvate i Hrvatsku.
Iako, unatoč želji, nikad nisu bili, niti svirali u Hrvatskoj, Wellebit ima dugi niz godina vrlo bliske odnose s Hrvatima u Berlinu a u nekoliko prigoda o njihovom radu izvijestili su i mediji u Hrvatskoj te je njihovo djelovanje za budućnost zabilježio i prvi Hrvatski tamburaški brevijar profesora Mihaela Ferića koji je, na inicijativu Emila Cipara, pokojnog urednika našeg glasila, preuzeo tekst o Wellebitu i fotografiju upravo od Hrvatskog glasa Berlin.
Monografija Tambouraschen Chor Wellebit naslovljena s “120 Jahre am 01. Februar 2022” između ostalog, slikom i rječju podsjeća i kako su svirali i na Blistavoj noći klasike koju je svojevremeno pod predsjedanjem, danas pokojnog Ivana Bitunjca, organizirao Savez hrvatskih društava Berlina, o brojim posjetama, druženjima i koncertima u Hrvatskoj kuturno-umjetničkoj i sportskoj zajednici, o tome kako su 2010. godine, odlukom ministra za kuturu Bože Biškupića a iz ruku veleposlanika Mira Kovača, čemu je svedočio i naš medij, na dar dobili dva nova instrumenta, bisernicu i bač i konačno, kako su 2019. godine, dobili Povelju Republike Hrvatske za pozitivan odnos prema Hrvatskoj i Hrvatima, za njegovanje hrvatskog identiteta, glazbe i kulture koju je potpisala predsjednica Kolinda Grabar Kitarović a Wellebitu predao tadašnji veleposlanika a današnji ministar vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, Gordan Grlić-Radman.
„O dragi ljudi, da smo Vam dodijelili i pet Povelja, ne bi bilo previše, tako puno učiniste i činite za nas“, zabilježih tada a to mislim i danas, nakon večeri provedne s Wellebitom u restoranu Zum Kegel.
Od Wellebita možemo učiti postojanosti, upornosti, marljivosti i srčanom radu, ljubavi prema onome čime se bavimo i ljudima oko nas. Glazbom su, današnji članovi “Wellebita” kao i svi oni koji su kroz njegovu povijest prošli, obogatili i svoj i živote brojnih drugih ljudi.
Od 1902. pa do danas, kroz ovaj je orkestar prošlo puno glazbenika, više generacija pojedinih obitelji. Primjerice, dugogodišnji i današnji voditelj Horst Budde, nasljednik je i djeda i oca koji su svirali u Wellebitu. A uz Wellebit, druženje, sviranje i pjevanje, okupljale su se i cijele njihove obitelji.
Od nekadašnjih 24 danas je u Wellebitu preostalo 12 aktivnih članova. I jasno, kako pišu u jednom oglasu/pozivu, „nisu više najmlađi“ te ih brine budućnost orkestra. Pozivaju sve koji sviraju neki od žičanih instrumenata – tamburicu, mandolinu, gitaru, da im se pridruže.
Ima li među nama Hrvatima u Berlinu i onih koji bi (zamislite!) prvi nakon osnivača Franza Krznara, zasvirali u ovom njemačkom orkestru koji između ostalog njeguje hrvatsku kulturu i identitet a ponajprije održava i prenosi ljubav prema hrvatskim melodijama i općenito prema glazbi?
Ukoliko ima, poručuju iz Wellebita, javite se u Zum Kegel (Grußdorfstr. 1, 13507 Berlin – Tegel) četvrtkom uvečer, od 19 sati ili nazovite na telefon 015773460138.
Sasvim sigurno, nećete se pokajati, glazba i druženje s Wellebitom obogatit će vaš život, kao što je obogatilo i naše prijateljstvo i druženje s njima na glazbenoj večeri za goste. Ponovilo se uskoro!
Tambouraschen Chor Wellebit 1902 čestitamo na izuzetnom i vrijednom jubileju i na svemu kažemo jedno veliko – HVALA!
..
