Ivan Babić
Gledamo u isti mjesec, u isti svijetli krug
U gustoj ljetnoj noći hladimo vruće riječi
Spremamo noćni zavoj, oblog što sumnje liječi
Po osjetljivoj prošlosti sipamo soneta lug
.
Gledamo u isto nebo, zrcalo naših želja
Drhtimo u istoj strepnji da nije razbijeno
Ko neka daleka zviježđa što pričinjaju se sneno
A svjetlosne godine skrivaju dramu sučelja
Gledamo jedno u drugo, čini se lice isto
U iste krvne sudove s neba se slijeva krv
spokojno ona teče u istim krvnim žilama
Pred očima sve je lijepo i nekako čisto
Samo u kutku pogleda stvara se sjena ko crv
I misao da nije već dogodila se drama