piše: Dragica Križanac
Bio je mali Uskrs. April 1992 godine. Trebalo je nekako preći pješice ta četiri kilometra, uz rijeku Lašvu.
Gurala sam kolica kroz blato u kojima je sjedio moj dvogodišnji sin a moja djevojčica od osam godina koračala pored mene stežući praznu bratovu flašicu u ruci. Na leđima mi je bio ruksak u koji sam spremila uskršnje ponude za mamu.
Jučer smo proslavili moj rođendan. Odvela sam djecu kod Šiptara na kolače. Slastičarnica je bila jedino što je još radilo u ovom gradu. Ako se ne računa šverc-pijaca, gdje si mogao zamijeniti bezvrijedne dinare za marke i obrnuto, kupiti cigarete i benzin na crnom tržištu, jer u strahu od gladi ljudi su počeli prodavati nepotrebne stvari iz kuće, televizore, videorekordere. Jer, šta imaš od toga kad nestane struje…
Autobusi već dugo nisu saobraćali, javni prijevoz već nekoliko mjeseci nije postojao. Benzin se čuvao kao zlato. Naša krntija od auto je trunula pred zgradom. Sve su prodavnice bile zatvorene.
Ponijela sam plastični kanister nadajući se da ćemo u selu dobiti kravljeg mlijeka i poneko jaje. Jer sada, kada je počeo rat, novac nije vrijedio mnogo. Nego hrana! Mislila sam, rastegnuću to mlijeko za maloga makar na sedam dana. Tjestenine i ulja smo imali u rezervi, ponešto konzervi još u ormaru… i tako, oprezno hodajući i šunjajući se ispod vrba izbismo u moje selo.
Sjedili smo za Uskrsnim ručkom, svi na okupu, moja braća i sestre sa svojim boljim polovicama. Samo je nedostajao moj čovjek, koji se pred sami rat našao u Beču, i sad se spremao nazad, kući.
Još netko nije bio za stolom. Moja majka je ležala već godinu dana bolesna od posljedica moždanog udara. Sestra ju je upravo hranila pitom zeljanicom kad su se oglasile sirene. Tugaljivim zvukom, do tada nepoznatim za moje uši…
-Što je ovo, skočili smo svi i istrčali na dvorište. Kroz šljivik, koji je bio sav u beharu, ugledali smo na dnevnom plavom nebu nešto nalik kao vatromet. Tuc, tuc, kratki prasak kao kad se djeca igraju bombicama. Nestvarno!
–Raketiraju Busovaču, Srbi raketiraju Busovaču, uzviknuo je brat.
–Eno, raketiraju i vojno poduzeće Princip, uzviknu sestra.
-Zar je to raketiranje? – pomislih, kao da se djeca igraju tra, tra, tra. To je neka zabuna, pomislih.
–U podrum, u podrum, brzo svi! uzviknu otac.
Brzo smo ščepali iznenađenu djecu, i u panici se spustili u podrum.
Podrum mog djetinjstva je bio pun suhog mesa, masla, kisele zimnice, rakije, suhog voća. Sjedili smo u tišini na vrećama krumpira jedno vrijeme zbunjeni i nesposobni izreći što mislimo, kad se neko oglasi:
-A mama, zaboravili smo mamu, ona je gore sama!
Otac i brat ustrčaše uz stepenice u namjeri da je podignu iz kreveta i prenesu u podrum. Čekali smo, čekali, kad se brat vrati u podrum i reče:
-Neće živa! Uznemirila se i vrišti. Otac je odlučio ostati sjediti kraj nje.
-Idite vi djeco u podrum, ja ću ostati ovdje kraj nje, pa ako nam je suđeno, nek nas pogodi granata… rekao je.
Sjedili smo tu u podrumu, dok se nije počelo smrkavati te uskrsne nedjelje 1992. godine. Šutjeli smo, zamišljeni, osjećajući da se dešavaju velike stvari… da se naš život nepovratno mijenja. Otvorili smo flašu rakije tu u podrumu, nazdravljali i dodavali je od usta do usta. Na ručak više niko nije mislio. Čak su i mala djeca bila nekako svečano tiha…
I doista, bješe to naše posljednje okupljanje u tom sastavu. Sljedećih dana poče rat u Sarajevu, djeca i otputovasmo za Beč. Majka je umrla usred najgoreg rata 1993 godine, bez lijekova, u agoniji i polusvjesna. Ukopana je pod automobilskim reflektorima jedne junske ratne večeri kad su fijukale granate i vrebao snajper; ispraćena samo od muža i sinova; brat poginuo pola godine kasnije; ostali nekako preživjeli gazeći hladnu Lašvu u decembru; otac moje djece zaglavio u‘demokratskom miru’ kako je govorio i ništa osim bolnica nije vidio u novoj zemlji otac umro od tuge odmah poslije rata…
Poslije šest godina stojim, sa suznim očima, gledam nepregledni niz grobova i mislim:
-I bješe to doista posljednji zajednički ručak. Dan kad sam konačno odrasla.
….
O autorici:
Dragica Križanac je rodjena 1957. godine u Vitezu Bosna i Hercegovina, gdje je odrasla i završila srednju školu.
Završila je studij komparativne književnosti i bibliotekarstva na Filozofskom fakultetu u Sarajevu , 1985. g.
U srednjoj školi i studentskim danima pisala je pjesme, koje su često čitane u Jutarnjem programu Radio Sarajeva.
Prije rata vodila je specijalnu biblioteku i dokumentacioni centar vojne industrije u Vitezu.
Od 1992 g. živi i radi u Amsterdamu a ljetne mjesece provodi u Trogiru. Majka je dvoje odrasle djece.
Autorica se specijalizirala za novelu, kratku priču i poeziju.
Objavljuje u književnim časopisima i portalima u Hrvatskoj, Srbiji, Nizozemskoj, Njemačkoj i Bosni i Hercegovini kao što su Hrvatski glas Berlin, Kvaka, Moja BiH (Oslobođenje), Dunjalučar, Sarajevo; Matica hrvatska…
Također, zastupljena je u pet (međunarodnih) zbirki poezije i proze.
Piše kolumne za portal vitez.info
Objavila zbirku kratkih priča ‘Katarza’ u izdanju Matice hrvatske, tiskana u Mostaru ožujka 2021. godine.
Pod pseudonimom Dragica Amsterdam vodi i uređuje Fb književnu grupu ‘Literatura-lijepa riječ.