piše: Branislav Mikulić
Sjedim pred kućom na obali Irskog mora, pijuckam svoju jutarnju kaficu, slušam valove i posmatram lađe koje sivim vodenim bespućem iz Dublina put Engleske odoše. Vrijeme je nikakvo, oblačno i teško.
Odjednom, kako to gotovo svaki dan biva u ovoj zemlji vječnog zelenila, pomoli se sunce, stidljivo, kroz oblake. Ubrzo ih sasvim otjera, da bi se potom sav nebeski svod ukazao plavim, od čega i more dobi boju azura.
Pod tim suncem, do maločas siva jedra brodica postadoše nestvarno bijela. Pa me to sve namah podsjeti na Hvar i Zavalu gdje sam, u sad već tamo neke daleke dane, uživao u sličnom prizoru. I sjetih se tebe, dragi moj Neno, tebe s kojim sam nekoć dijelio tu ljepotu Jadrana, zabacujući jutrom udice na molu, ispred one oronule, nama tako drage kuće koju bismo svakog ljeta nakratko iznajmili.
Već je preko dva desetljeća da nas rat po svijetu razasu, srećom još uvijek samo po ovom. U vezi smo i kontaktu, ali rijetka pisma i još rjeđa viđenja ne dadoše nam priliku da se dobrano ispripovijedamo, da otkrijemo srce jedan drugome, iskreno, kako samo umiju dva stara prijatelja kada se nakon dugog vremena ponovo sretnu: polako, natenane, ne hiteći da nadoknade dane razdvojenosti.
Evo, ja sada nađoh to vrijeme. Ili, vrijeme mene nađe, zaskoči. Zdravlje me izdade, prestadoh raditi, pa si evo tražim lijeka već danima. Tijelu, ne duši. Ona je odnedavno našla mira, o čemu baš želim da ti pišem. Hoću ti, naime, povjeriti jednu tajnu – tajnu mog prvog, najvažnijeg i, rekao bih, najtežeg koraka kojim sam krenuo u spoznaju velike misterije života: misterije srca i neslućene energije što se u njemu krije. Sile koja planine u more premješta. No, o toj misteriji drugom prilikom. Sada je red da ti ispričam ono što sam obećao, da ti kažem o tom prvom iskoraku i kako sam ga uopšte načinio.
Još mnogo prije nego je došao trenutak da učinim taj svoj prvi korak, pitao sam se šta to ljude tjera da vjeruju u nadnaravno, u nešto što je strano učenju moderne nauke, one koja ima materijalistički pogled na svijet i sve ovosvjetsko. Šta nagoni ljude vjerovati u mračne i nečastive sile, u Boga i bogove, u nešto izvan nas što nam ili prašta ili nas kažnjava, nešto što nam trajnu sreću obećava i vječnim paklom prijeti. I uvijek sam se pitao šta to njih tamo “tjera i “nagoni”, jer nisam ni pomišljao da to ljudi mogu činiti dragovoljno, iz sopstvene želje i potrebe.
Mislio sam, to je strah, nema šta drugo biti. Strah koji dolazi iz neznanja, iz neshvatanja temeljnih principa i zakona prirode, svijeta oko nas, njegovog nastanka i evolucije. Ili, pak, da ljudi vjeruju u nadnaravno jer im je tako rečeno da čine, jer nisu pomišljali da drugačije razmišljati mogu. I pritom nisu sumnjali da im ti drugi možda poturaju neistine, da im nude iluzije, da im “besplatno” daju taj “opijum za narod”, izraz kojeg sam čuo na gimnazijskim časovima istorije i marksizma, ali i ranije, iz usta svoga oca. Tâ i sam znaš, dragi prijatelju, da sam, baš kao i ti, dijete socijalizma, iz partizanske kuće, gdje se Biblija nije smjela pomenuti, a kamoli unijeti, gdje je “Kapital” bio jedino sveto štivo.
Šta nagoni ljude vjerovati u nemoguće, pitah se neprestano. Kao, naprimjer, u onu ključnu, a meni apsurdnu priču da je Bog stvorio svijet u samo šest dana, što, kako vele, Biblija potanko opisuje, a Kur’an Časni preuzima i čak šest puta pripominje? I uvijek bih pritom zaključivao da naivno vjeruju u čistu izmišljotinu i notornu besmislicu. Čuj, za šest dana, a usto se još noću odmarao!? Zašto ne za jedan dan, ako je Bog perfektan? Zašto ne u treptaju oka, kada je svemoguć? A onda mi se, onako mladom i nadobudnom, učini da sam našao dobar odgovor, da sam prozreo varku: sve što Biblija kaže – ja sam tada već podosta o tome načuo, istina, još ništa pročitao – samo je jedna slatka priča, bajka za odrasle koji to nikada uistinu postali nisu. Bajka za njih, nikako za mene. No chance!!! I to moje “otkriće” me je godinama sprječavalo da Bibliju potražim, da je u ruke uzmem. Zadugo.
Sve do, sada već daleke 1976., kada sam slučajno otkrio da moja mati ima primjerak te debele knjižurine. Poklonila ju joj je njena dobra prijateljica, gospođa Lipertovica, kako smo je zvali, inače imenom Marija Cvitanović, što sam saznao tek naknadno, iz osmrtnice u Oslobođenju. Dala joj ju je uvjerena da će čitanje te knjige pomoći ublažiti maminu tugu za izgubljenim mužem, mojim ocem. To mi je mati tek jednom kasnijom zgodom povjerila.
Mama je tu knjigu držala na čudnu mjestu, u ladici kuhinjskog stola koju smo mi svaki dan otvarali, ali negdje duboko ispod hrpe požutjelih dokumenata o stanarskom pravu i očevoj penziji, koje je ona naslijedila nakon njegove smrti. Uzeh je kriomice, pa odnesoh u svoju sobu. I počeh čitati od samog početka – od prve knjige Mojsijeve koja o postanku svijeta i čovjeka kazuje.
“U početku ne bijaše ništa – samo riječ i riječ bijaše od Boga.
A onda prvi dan Bog riječju stvori nebo (tada nekako sakato, bez zvijezda i Mjeseca koje će načiniti tek krajem sedmice, njenog petog dana) i Zemlju koja bijaše pusta i prazna. I još reče Bog: “Neka bude svjetlost.” I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra i rastavi Bog svjetlost od tame.
Drugi dan reče Bog: “Neka bude svod posred vode da rastavi vodu pod svodom od vode nad svodom”.
Treći dan reče Bog: “Neka se sabere voda što je pod nebom na jedno mjesto i neka se pokaže suho”. I tako bi. Suho nazva Bog kopno, a zborišta vode nazva morem.
Četvrti dan reče Bog: “Neka proklija zemlja zelenilom – travom, biljkama, stablima – svako prema svojoj vrsti i neka na zemlji donose plod što u sebi nosi svoje sjeme”. I tako bi.
Peti dan reče Bog: “Neka budu svjetla na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu znaci blagdanima, danima i godinama. I neka svijetle i rasvjetljuju zemlju”. I načini Bog dva velika svjetlila – veće da vlada danom, manje da vlada noću – i zvijezde. I još reče Bog: “Nek povrvi vodom vreva živih stvorova i ptice neka polete nad zemljom i svodom nebeskim”. I još reče: “Plodite se i množite i napunite vode morske i kopno na zemlji”. I na kraj petog dana još reče: “Neka zemlja izvede živa bića, svako prema svojoj vrsti: gmizavce, stoku, zvjerad svake vrste”. I vidje Bog da je to dobro.
Onda, šesti dan reče Bog: “Načinimo čovjeka sebi slična da bude gospodar svoj zemlji i svemu što po njoj hodi”. Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih i reče im: “Plodite se i množite i napunite zemlju i sebi je podložite”. I tako bi. I vidje Bog, sve što je učinio bijaše veoma dobro.
Sedmi dan, zadovoljan svojom kreacijom, Bog blagoslovi svoje djelo i počinu da se okrijepi od sva silna posla. To je postanak neba i zemlje, tako su stvarani.”
Prvi puta pročitah u originalu tu storiju o šest ključnih. Nakon što je pročitah, začudih se nad slijedom poteza koje je Bog navodno napravio u Svom najvažnijem poslu. Potom se vratih na početak besjede Mojsijeve, tek da se uvjerim da je to baš tako i tim redom zapisano u knjizi staroj više od trideset stoljeća. Pa zapanjen stadoh:
“Šta to ja vidim? Da li je to moguće?”
U toj knjizi-knjižurini prepoznah onaj isti slijed događaja o kojem nas u školi učiše. Fizika, biologija, hemija – sve spominju taj poredak, i novine također o tome zbore: prvo ne bi ništa, sve sama tama, onda veliki prasak i svjetlo, te planete, pa voda kao uslov života, onda formiranje kopna i mora, potom nastanak biljaka, pa životinja. I sve još na način kako je to i Darwin objasnio: da je sve otpočelo u vodi, onda na kopnu; prvo primitivni oblici života, pa složeniji. Da bi na kraju lanca došao čovjek, taj najsavršeniji produkt prirode. Pa onda shvatih da i Biblija tako zbori – tek na koncu je stvoren Adam i sve Adamovo pokoljenje (ili Ademovo, kako Kur’an veli), ono što će zavladati Zemljom, ako li već nije.
“Vauuu…!”, uzviknuh naglas od zaprepaštenja. “Vauuu…!”, izustih još jednom zadivljen ovim svojim otkrićem. “Eureka, Mikuliću, eureka!”, uskliknuh s ponosom.
I u tom istom trenu razumjeh da je suština nastanka svijeta i čovjeka, onakva kakvom je današnja nauka predstavlja, bila objavljena poodavno. Mojsije ju je zapisao dok su još faraoni zemljom hodili, vjerovatno nadahnut nečim mnogo višim od tadašnje nauke, nečim nadnaravnim. Možda Bogom, kako on sam, a i mnogi drugi vele. On je taj koji je objavio gdje leži zametak svijeta i čovjeka, i kakvim tokom je sve to išlo. On i niko drugi. Pa onda odjednom i po prvi put pomislih da ta sveta knjiga i nije tek “opijum sāmi, kako su nam u školi zborili. Ona kazuje isto što i moji profesori koji su se Darwinom kleli, a u Marxa zaklinjali. Kako to shvatih, ja se vinuh na krilima. Visoko u nebo, presretan što sebi odgonetnuh par tajni mi povelikih.
No, taj moj let ubrzo završi neslavno, baš kao Ikarov. Oduševljen otkrićem i samim sobom, uzletjeh previsoko, a onda se sunovratih u ponor. Spoznah da u toj Mojsijevoj priči o nastanku svijeta jedna stvar nikako ne štima. Nađoh da joj glavna karika puca, a s njom i sva logika priče o rođenju svijeta. Shvatih da sam se vratio na početak – da će ta biblijska priča, kao i sve druge iz te knjižurine, ostati mi bajkom. Bajkom u koju ne mogu vjerovati, koju ne želim čitati i na koju neću vrijeme gubiti. Never!
Koja je to karika, pitat ćeš se, dragi prijatelju. Koji detalj priče nedostajaše? Evo, reći ću ti. Tih šest dana u koje je Bog stvarao i stvorio svijet, to je ta slabašna karika zbog koje lanac puca, a priča pada. U tih šest dana ne mogoh da povjerujem. Kako da ja, tada mladi, buntovni intelektualac, ateista, zaljubljenik u Marxa, pobornik dijalektike i materijalizma, povjerujem u to “čudo od šest dana”.
Tâ, zar sva nauka ne veli da su trebale milijarde godina da bi se svijet stvorio, milion samo da bi čovjekov najbliži predak napravio posljednji iskorak u vlastitoj evoluciji i uspravio se na zadnje noge. Svuda mi prostiru materijalne dokaze da je to tako: geološke naslage stare bogzna koliko, fosilne ostatke golemih puževa, tih prastanovnika Zemlje od prije stotine miliona godina, kosti dinosaura koji su nestali davno prije negoli se čovjek i rodio, i to sve višestruko provjereno analizom tamo nekog zračećeg ugljika, preostalog u tim okamenjenim otpacima pređašnjeg života.
I šta taj Mojsije sad još hoće? Da meni, okorjelom evolucionisti, priča bajke o postanku svega živog za šest dana!? Svijet nabrzaka, je li mi to hoće reći? “Ne, neće ti to proći moj Mojsije, ni sad, ni ikad. No pasaran! I da znaš, za tebe je Darwin… zakon! Za tebe je on Bog! A i za mene!” Pa u jaru zaklopih tu maminu knjižurinu da ne bih u nju decenijama dugo zavirio. Ustvari, nikad više.
Ili pak lažem? Tu maminu kopiju Biblije ponovo sam počeo otvarati, odskora, od proljeća kada je zauvijek otišla. Istina, ne čitam je jer je pisana arhaičnim jezikom u davnom prevodu Vuka Karadžića i pajdaša mu Đure Daničića, jezikom u kojem poznajem sve riječi, a razumijem tek svaku petu rečenicu. Ne čitam je, al’ otvaram. Otvaram je ne bih li na tim požutjelim stranicama pronašao tračak mirisa zaostalog s majčinih prstiju, tračak nje same među listovima knjige s kojom je potajno drugovala.
I priznat ću ti, dragi prijatelju, ponekad mi se javi u nosnicama, pa izmami sjetan smiješak na licu i probudi toplinu u srcu. A onda opet ima dana kada to silno priželjkujem, listam knjigu i njuškam je, ali uzalud – nema tog njenog mirisa, pa nema. A nema ni nje.
…