Josi Špionjak
Gdje li se početak pjesme skrio?
Je li pod gomilom prohujalih ljeta?
Ili si je možda novo gnijezdo svio,
na vrh pera kog drži poeta?
.
Ako su ga zarobila ljeta –
tko će njemu utjehu da pruži?
Budul srećom pero i poeta,
život će mu bit ljepši i duži.
Gle, u krilu noći skrivala se zora,
strpljivo čekajuć svog rođenja čas.
Na glavi joj bješe vijenac od lovora
i sva ushićena pozdravljaše nas.
Oko oltara svježega jutra,
igrao je kolo povjetarac blag.
Nesiguran hoćel doći opet sutra,
ljubio je redom svake kuće prag.
Ptice su pjevale zanosnim cvrkutom,
kao da su rosom opijene bile,
koju su prosule tajanstvenom rukom,
ljudskom oku nevidljive vile.
Nevina je rosa do zadnje kapljice
i poj sretnih ptica koga slušam rad.
Tamo ne postoje nikakve granice,
nego samo ljubav i prirodni sklad.
Poput prognanika, sasvim mirno,
kretala se duga kolona mravi.
Prizor me ovaj duboko dirno,
vidjevši ih onako sićušne u travi.
Naslonio se tako dan ljetni,
na zid stvarnosti naše.
Uzvraća pogled moj sjetni,
kao da se znanci prepoznaše.
Čitali smo misli jedan drugom,
al razgovor nikako da krene.
Obojicu teška uhvatila tuga,
no, jače je pritegnula mene.
Lice mu je od suhoga zlata,
il se meni možda samo čini.
Htio sam ga poljubit ko brata,
on iščeznu negdje u daljini.
Mora da ga nešto vuklo k sebi-
vjerojatno neko lijepo mjesto.
Živ mu čovjek zamjerio ne bi,
zna i meni dogodit se često.
Jer tamo u nježnom zagrljaju,
vijugave rijeke i plodne ravnice,
kao ukras posavskome kraju,
prostiru se čarobne Grebnice.
Od grebena, kažu, poteklo je ime –
doduše, ja pisani ne nađoh trag.
Ali se svugdje ponosim njime,
snagu mi daje taj osjećaj drag.
Još mnogo krasnih mjesta je tamo,
dugo bi trajalo da ih sve brojim.
Ja ovdje mogu reći samo,
poštovanje naspram svakog od njih gojim.
Proljeće, ljeto, jesen i zima,
najljepše su im haljine tkali.
Mjesečina davala svo srebro što ima,
samo da bi tu grudu svojom zvali.
Posavsku zemlju, nadasve milu,
kroz dolinu suza vodio je put.
Nadživjela je, pak, svaku silu,
prepun je priča i najmanji kut.
O starim našim, razmišljam evo,
koji su već prošli životnom stazom.
O čovjeku koji je ponizno sijao i žeo
I parče zemlje smatrao oazom.
Mnogi su otišli u zemlje strane,
“Trbuhom za kruhom” – narod reče.
Rastanak ostavi bolne rane,
zbog života koji nepovratno teče.
Zašto slavuji lete noću
i misli moje u dva smjera?
Ne mogu napisat i da hoću,
odmah mi suze na oči tjera.
U vrijeme koje pripada nama,
postasmo svjedoci tužnih scena.
Odigrala se jedna krvava drama,
u kojoj je plaćena povijesna cijena.
U svijetu našem prepunom buke,
u zaborav pada toliko toga.
Tko će opravdati sve te muke,
Ako nema neba, ako nema Boga?
Prošla je noćas Cassandra selom,
proročanstvo neko htjede da izusti.
Potresena bješe i dušom i tijelom,
dok je išla ulicama pustim.
Što će donijeti sutrašnji dan?
Hoće će li okovi prošlosti pasti?
Svaki čovjek ima praiskonski san –
da mu prestanu budućnost krasti.
Mrtva ruka više ne navija sata,
ali živa može list da preokrene.
Došla su vremena jako čudnovata
i to obvezuje i tebe i mene.
Sunce se smiješi na nebu plavom,
popraćeno oblakom boje sive.
Tecite bistre vode Savom
i neka svi ljudi u miru žive.