piše: Branka Oreb- Jerković
Znam, bio bi sretan jer slavimo Dan zahvalnosti u miru. U povezanoj, cjelovitoj Hrvatskoj.
Ne bi otvoreno pokazao osjećaje, šutio bi, samo bih mu na trenutak, u kutu oka vidjela suzu…bio je previše ponosan da bi pred nama plakao.
Muškarci ne plaču, oni su macho tipovi, zavode ženske, skrbe o obitelji, a ako treba, navuku vojničku uniformu i naoružaju se u obrani svog ognjišta, djece i domovine.
Tako je moj učitelj gledao na svijet 1991. godine kada se dragovoljno prijavio u Hrvatsku vojsku. Otišao je goloruk, u civilnoj odjeći, bez vojnog predznanja, osim davno odrađenog redovnog roka u Bileći.
Kad se vratio doma uhvatio me ludi, da ne kažem histeričan smijeh, u uniformi mi je izgledao tako golemo, čudno…upoznali smo se osamdesetih, dok je nosio šarene marame i perlice oko vrata, kao većina naših poznanika iz hipi generacije…A tek pištolj, prošla me jeza od dodira s hladnim metalom.
– Samo se nadam da ga neću morat vaditi iz futrole – govorio je rezignirano.
Mjesecima ne bih znala gdje je ali sam, kao i mnoge druge supruge branitelja, preuzela brigu o sinovima, radila u ratnim uvjetima i iščekivala njegov poziv. – Samo da je živ- bila mi je jedina misao.
To jutro, 5. kolovoza 1995. g., neposredno prije VRO “Oluja”, usjeklo mi se u pamćenje: u zoru se muž, tada već djelatnik VSO-a pri Glavnom stožeru Hrvatske vojske, javio iz Osijeka s najkraćom mogućom rečenicom “Počelo je!”.
Nakon 27 godina još uvijek mi u glavi odzvanja njegova poruka jer je u tom trenutku bio potpuno neizvjestan ishod te vojne operacije HV-a koja je u konačnici dovela do oslobađanja zemlje od velikosrpske agresije.
U slučaju neuspjeha akcije, znala sam, moram spakirati najnužnije i ukrcati se s dicom u brod za Italiju, takav je bio naš interni dogovor jer nas četnici ne bi ostavili žive.
– Na spisku smo – rekao bi kratko, ma šta god to značilo. Tada smo živjeli iz dana u dan, nismo razmišljali o mogućim posljedicama u budućnosti. Naši branitelji su umirali na ratištima od Zagore do Vukovara i to je bila realnost, sve one strašne slike, sav užas rata tek smo kasnije osvijestili upravo kroz priče sudionika, njihovih majki i obitelji. Povijest pamti pobjednike.
Zato danas, uoči proslave Oluje, ne marim ni za Milanovića, ni za Plenkovića i ostatak državne svite.
Vječna slava pripada hrvatskim braniteljima i civilnim žrtvama, kao i mom branitelju koji nažalost nije dočekao cjelovitu zemlju po mjeri hrvatskog naroda.