tekst: Marica Žanetić Malenica
Biba posprema stol za kojim se upravo blagovalo. Bila je to „večera za 5“, u kojoj nas je uživalo duplo više.
Već znamo forte svake od nas, a večerašnja domaćica ni ovoga puta nije omanula – nahranila nas je standardno dobrim šniclama u toću, štrucom od kruha i špinata (kuhanom u kuhinjskoj krpi) kao prilogom i nenadmašnom rožadom za desert.
Slaže suđe u mašinu i s olakšanjem pripaljuje cigaretu, jer upravo je, u kulinarskom smislu, uspješno privela kraju još jedno u nizu prijateljskih okupljana u njezinu domu. Sada štafetnu palicu predaje jednoj od prisutnih gošća.
A onda nas, što joj nije bio običaj, poziva u dnevnu sobu na nastavak druženja. Središnje mjesto u ovom nevelikom prostoru zauzima klavir, onaj crni, veliki. Sjeda na tapecirani tronožac, podiže poklopac, preslaže note i reče:
„Ovo vam je šlag, koji sam zaboravila staviti na rožadu.“
Prikujem pogled za njezine duge, još uvijek gipke prste koji su već zauzeli položaj primjeren bliskom susretu s bijelim i crnim tipkama. Prostorom se u valovima počinje razlijevati melodija koju imam pohranjenu u nekom čipu, Schumannovo „Sanjarenje.“ Spuštam kapke na već snene oči i osjećam da su mi sva čula, osim sluha, zapravo suvišna. Pretvaram se u veliko uho, ono poput lijevka što hvata po sobi raspršene tonove i onda ih preko uske cijevi šalje meni u dušu. A u njoj titra ugoda koju počinju nagrizati paraziti sjećanja.
Išla sam u prvi razred osnovne škole kada se naša peteročlana obitelj (roditelji i nas troje djece) doselila u prostran, ali ipak jednosoban stan u prvom sarajevskom neboderu, koji je stršio na glavnoj ulici kasnih pedesetih prošlog stoljeća. Naši prvi susjedi imali su dvoje djece, četverosoban stan (uključivao je i sobu za poslugu) i – klavir. Isti kao ovaj u koji, opušteno zavaljena na kauču i s čašom desertnog vina u ruci, nostalgično gledam. Tada sam se prvi put srela s klavirom i doznala čemu služi.
Gledajući u njega sa strahopoštovanjem neukog djeteta, osjetila sam ono nešto čudno, tada neartikulirano, a poslije prepoznato kao zavist. Danijeli, mojoj susjedi i jednoj od prvih prijateljica, nisam zavidjela na njezinoj zasebnoj sobi u ogromnom, skupim namještajem opremljenom stanu (stariji brat i ja smo spavali na kaučima u dnevnom boravku), gomili šarolikih igračaka i punom ormaru skupe odjeće talijanskog dizajna. Nosila sam se dobro čak i s onom podsuknjom od tila s metalnim obručom pri dnu kako bi haljina nad njom bila lepršavo nadignuta poput pačke, i u kojoj sam se i na javi i u snu zamišljala.
Nisam smatrala da je povlaštena ni zato što ima oca inženjera i majku liječnicu (velika većina majki tada su, poput moje, bile domaćice), jer imala sam brižne i požrtvovne roditelje… Ali, taj crni, ogromni instrument, koji je ispuštao božanstvene zvuke nisam joj mogla oprostiti.
Dva puta tjedno dolazila je starija žena, umirovljena profesorica glazbe, i učila je kako ovladati klavijaturom. Kada je ona dolazila, morala sam ići doma da ih „ne bi ometala“. Da su samo obratili malo pozornosti na mene, znali bi da sam bila spremna satima sjediti, tiha poput bubice, na stolici, na kauču, na podu…. bilo gdje, samo da sam blizu tih magičnih tipki, koje bi oživjele pri dodirima Danijelinih još nevještih dječjih ruku.
Nečiji glasan komentar vraća me u dnevnu sobu domaćina, gdje Biba još uvijek spretno prebire po tipkama. Da su moji roditelji i imali mogućnost kupiti mi klavir, ne bi ga imali gdje staviti, baš kao što ni stavku moje glazbene izobrazbe ne bi mogli ugurati u rashodovnu stranu kućnoga budžeta temeljenoga samo na očevoj plaći. I u nekim drugim obiteljskim okolnostima, moj prosječan sluh zasigurno bi bio kamen spoticanja u nastojanju da uspješno ovladam izazovnom vještinom sviranja.
Pjevušim u zborovima gotovo cijeli život, održavajući barem tako blizak dodir s glazbom. Sviranje klavira ostaje moja velika i neostvarena želja. Život me je darivao umijećem pisanja, nije umijećem sviranja. Da je samo još malo poradio na mojemu sluhu, vjerojatno bih, uporna kakva jesam, našla načina da i ja jednoga dana samosvjesno sjednem za klavir „zvan čežnja“.
Ovako, s pomirbenim smiješkom prinosim čašu usnama, prisjećajući se anegdote iz života slavnog francuskoga skladatelja Charlesu Gounodu. Kada su mu doveli jednog nedarovitog mladog skladatelja, o njegovim djelima se vrlo nepovoljno izrazio. Na komentar mladićevih gorljivih zagovornika da on osjeća u sebi veliku ljubav prema glazbi, Gounod je kazao: “Ima ljubavi koje cijeloga života ostanu neuzvraćene.“
Baš kao što nisam, kao dijete, bila ljubomorna na drugu djecu, tako ni tijekom svojega života nisam nikome ni na čemu zavidjela. Samo žene, koje sviraju klavir, gledam nekim drugim očima.