NA POČETKU BIJAŠE VUKOVAR

piše: Lada Franić

Gdje ste bili 5. kolovoza 1995.godine?

Mislim da svatko zna odgovor na ovo pitanje.

No, na početaku bijaše Vukovar.  U kratkom ulomku iz   filma “Harrisonovo cvijeće” 2000. godine vidimo kako je otprilike izgledalo ‘oslobađanje’ vukovarskih građana od JNA i paravojnih srpskih postrojbi. Ulomak iz filma prikazuje ulazak američkih novinara u Vukovar polovicom studenog 1991.g. pred sam pad Vukovara, žena u ekipi je došla pronaći svog muža novinara, novinari snimaju što se događa na ulicama dok je Vukovar “oslobađan” –  slike govore 10000000 riječi.

…. I tako je počela tragedija moje domovine u ljeto/jesen 1991.godine. Taman sam bila u potrazi za poslom nakon završetka studija.

Svatko ima datume u životu kojih se sjeća gdje je bio kad se neki događaj od velike važnosti događao. Tada nismo svjesni značaja toga događaja, no ja svake godine na obljetnicu imam cijeli film u glavi: prvo vidim sebe u prostoru, vidim ljude koji su bili sa mnom, sjećam se mirisa, rečenica, pogleda, ponekad se sjetim i odjeće, predmeta, cipele koja me nažuljala, torbe po kojoj sam preturala, osjećaja koji me prožimao: osjećaj kao da se to meni ne događa, kao da sam u nekom filmu koji nema veze sa mnom…

Znam gdje sam bila u ljeto 91.g kad su balvani iskrcani ispred Knina – bila sam u Omišu, večer prije grad je bio pun turista, najviše Talijana, a sutradan oko podne kad smo pošli u grad na plažu, primijetili smo kako su plaže, kafići, restorani neobično prazni, nema gužve automobila na cesti, turisti su slušali vijesti iz svoje domovine tu noć, stoga su nakon incidenta s balvanima svi turisti iz Hrvatske hitno pozvani da se vrate doma, i eto, tako je bilo prazno još 5-6 godina.

Sjećam se da sam bila u zagrebačkom stanu u Hrgovićima na telefonu kad mi je  u prosincu 1991.g. majka i otac rekli da se brat dobrovoljno prijavio u rat, uzeo uniformu, pušku, majka mu to jutro u suzama spremila doručak, u vrećicu stavila nešto hrane, spremila mu veš i čarape…zatim je otišao na front, ne znamo gdje.

Sjećam se gdje sam bila 18.studenog  1991.kad je Vukovar izmasakriran – bila sam  u Ivanićgradu na zamjeni u OŠ Stjepana Basaričeka, mijenjala sam kolegicu Kseniju koja je rodila kćer, sjećam se da su prosvjetari imali ideju o humanitarnoj četi učitelja koja bi otišla do Vukovara i pomogla izvući djecu iz tog kaosa, ali ministar je to zabranio jer je znao da bismo otišli ravno pod nož…

Znam da sam u veljači 1992. uređivala pano u OŠ Basariček sa žutim zvjezdicama na plavom hameru kad su nas u Europskoj zajednici počeli priznavati nakon vukovarskoga genocida. Sjećam se da je u Ivanićgradu često bilo uzbuna i da smo imali fazu  kad smo školske satove održavali na ivanićgradskom radiju jer je bilo rizično predavati u školi…

Sjećam se da su ulice Ivanićgrada bile oblijepljene plavim osmrtnica mladića koje je moja starija kolegica kemičarka Štefica prepoznavala jer im je predavala i bila razrednica…

Sjećam se kad je bombardiran Zagreb, Banski dvori, bila sam u Zagrebačkoj banci pokraj Trga bana Jelačića u Oktogonu, sve se treslo, a službenici banke su nas koji smo čekali u redu sklonili u podrum, u trezor, sjedili smo na balama novca i vrijednosnih papira i gledali se, mi, građani Zagreba koji smo se prvi put tada vidjeli, a svima ista tjeskoba u pogledu, ta bliskost koja se stvara u blizini smrti najsnažnije povezuje ljude. U ratu smo bili najjedinstveniji…. Gledali smo se po prvi put u životu shvaćajući kako su svi novci svijeta nebitni i bezvrijedni u situaciji kad po našem gradu padaju granate…

A zatim – Oluja…

Znam gdje sam bila 5.kolovoza 1995. godine kad je počela akcija oslobađanja tzv.  Krajine i Knina. U Dugavama sam upravo prematala pelene svom sinu Goranu od 2 i pol mjeseca na velikom plavkastosivom radnom stolu, pjevala mu pjesmice i slušala vijesti, a srce mi je lupalo od straha i radosti jer će mi roditelji konačno doći autobusom preko Knina u Zagreb i vidjeti unuka.

Nikad neću zaboraviti taj Dan,

Dan velikog olakšanja i pobjede nad Velikim Zlom,  tada sam spoznala, da bez obzira kojem narodu pripadamo, postoji samo jedna razlika među nama: zli ljudi i dobri ljudi. Ne postoje naši i vaši, Srbi i Hrvati. Samo zlo i dobro.

5.kolovoza 1995. moj narod, građani Hrvatske, izborili su se za dobro, samoobranili smo se. To slavimo! Slavimo dobre i hrabre ljude koji su branili svoje domove, djecu i žene, unučad, bake i djedove, branili su pravo na mirnu starost i odrastanje, na mirno prematanje tek rođene djece.

Bila sam tada jako sretna i tužna, osjećaj koji se ne može staviti ni u jednu emocionalnu skalu…

Taj osjećaj i sad me prožima i ne mogu ga definirati… Tjera me na razmišljanje, postavlja mi mnoga pitanja, zbunjuje me, mnogo je ljudi poginulo, mnogo je rana nastalo i ostalo.  Imala sam sreću jer su moji svi preživjeli, no ipak duboko me pogađaju tragedije koje su se dogođale tijekom rata. Suosjećam s patnjom svih ljudi, s nepravdom i osuđujem besmislenost  svakoga rata. Rastužuje me i plaši što se malo toga iz prošlosti naučilo, strahujem da se opet nešto slično ne dogodi. To je taj osjećaj koji se uvukao u svaku poru tijela, taj strah, tjeskoba koja mi ni danas ne da mira ni sna…

… a sin je narastao, djeca su nam stasala, nova se djeca rađaju i ne poznaju taj osjećaj, često se podsmjehuju mojem strahu i brizi…

Jesmo li išta naučili iz 90-ih?

Evo, ulomka iz filma Harisonovo cvijeće, prikazuje sam početak genocida u Vukovaru, 17.11.1991.g. a koji se  nastavio još 4 godine po Hrvatskoj, Bosni, Srebrenici itd.

Ne ponovilo se! 💔😢💔

Harrisonovo cvijeće (2000)

HARRISON’S FLOWERS (Originalni naziv)

drama romantika ratni

Amerikanka kreće u potragu za suprugom, fotoreprterom koji je nestao tijekom pada Vukovara

Harrison Lloyd (D. Strathairn) prekaljeni je fotoreporter koji je odlučio prekinuti karijeru, ogorčen nasiljem koje je zabilježila njegova kamera. Njegov posljednji zadatak vodi ga u Hrvatsku tijekom pada Vukovara, gdje uskoro i nestane. Ne mogavši se pomiriti s navodnom Harrisonovom smrću, njegova supruga Sarah (A. MacDowell) kreće na put prema Vukovaru, a društvo su joj fotoreporteri Yeager (E. Koteas), Kyle (A. Brody) i Marc (B. Gleeson). Zgroženi ratnim zločinima, oni pokušavaju odgovoriti Sarah od opasnog putovanja, no uzalud…

Iako napučen američkim glumačkim zvijezdama, među kojima je i dobitnik Oscara za najbolju glavnu mušku ulogu, Adrian Brody (Pijanist), “Harrisonovo cvijeće” je zapravo francuski film okrenut europskoj publici, koji ponovno aktualizira ratne zločine. Andie MacDowell ostvarila je iznimnu ulogu žene koja u potrazi za suprugom zanemaruje djecu i posao, uvjerena kako bez suprugova prestaje i njezin život.

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments