autorica: Dragica Križanac
– Predstavite se kolegi do sebe, kaže učiteljica .
– Hallo ja sam Kayoko. Dolazim iz Japana. Stisak njene male ruke bio je kratak ali čvrst.
– Halo, ja sam Dijana i dolazim iz Jugoslavije. Zar je i kod vas rat?
– Ne -nasmijala se i pokazala red bijelih zuba.
– Ljudi ponekad bježe i iz drugih razloga-suho je nadodala.
– Ah, tako. Oke.
Konverzacija se vodila na nekoj vrsti krnjavoga, mucavog, nizozemskog jezika. Lomili smo naše strane jezike da bi izgovorili nešto razumljivo. Ali, to je bila namjera. Pošto je ovaj razred bio takozvana internacionalna klasa i nisu svi vladali engleskim morala se primijeniti metoda učenja ‘holandski s holandskog’. Kao maloj djeci ponekad su nam pokazivali i crteže nečega, a to nešto npr. lijepa crvena jabuka ispod je imala ispisan naziv na nizozemskom. Bilo je i drugih metoda.
Naš razred je brojio dvadesetak muškaraca i pokoja žena koji su svi redom stekli više ili visoko obrazovanje u zemlji iz koje su došli. Bilo je to šareno društvo ( i to doslovce) skupljeno sa svih strana svijeta, kao npr. iračkih inženjera, iranskih pisaca i novinara, jugoslavenskih filmadžija i profesora, francuskih i španskih menadžera, ruskih disidenata kojima nikad nisi točno znao čime se bave, i jedna jedina Japanka. Kayoko!
Niko nije brže učio jezik od nje. Kad bi izjutra sjeli u učionicu, otvorili svoje teke i knjige ko pravi đaci (što smo zapravo i bili, jer trajekt će trajati godinu dana, svaki radni dan od 9 do 17 sati), Kayoko je bila ta koja je uvijek imala napisanu zadaću i naučene nove riječi koje nam je učiteljica prethodnog dana zadala da savladamo.
Ja sam često u trku zadnja upadala u razred, često bez zadaće, bez doručka. Jer, moj je život u to doba bio kaotičan. Kad bih se završila nastava moje mlade kolege su išli na piće, a ja se vraćala kući i žurila na vrijeme uzeti djecu iz škole, usput pokupovati što nam je trebalo od namirnica i odmah se uhvatiti spremanja večere. Jer, nakon dugog dana svi smo bili gladni k’o vuci. Poslije jela bih brzo oprala posude, djeci upalila TV da se zabave i spremala se na posao. Čim bi se otac djece i glava kuće pojavio, vraćajući se sa svog taksiranja (danas bi rekli bio je šofer ‘UBERa za Jugoslovene), predala bih mu djecu i dala instrukcije ‘tu i tu ti je večera’ …pa bih sljedeća četiri sata čistila urede jedne velike pošte u blizini. Morali smo se snalaziti u novim okolnostima. Kad bih se vratila nisam imala više volje ‘raditi zadaću’. Ako mi kćer nije napisala zadaću (što je za nju bila šala, jer djeca tako brzo uče) izjutra bih se pojavila u školi bez nje. A to se kod mene često događalo.
Kod Kayoko nikad.
Bila je najinteligentnija osoba koju sam upoznala. I najljepša. Njena sjajna crna kosa bila je uvijek lijepo počešljane, pokreti smireni, pogled blag i sjajan.
– Kayoko, kako ti to uspijeva? pitala sam na velikom odmoru u kantini žvačući sendvič koji sam u brzini jutros napravila.
– Koje? Što? začudi se ona srknuvši gutljaj kave.
– Pa to , dobro već vladaš jezikom. Ti si tako pametna! Ja kad dođem u školu po djecu, ili u kakvu ustanovu, pomažem se i rukama i nogama, mucam, lomim jezik, napinjem grlo, i ne ide pa ne ide…mom mužu još gore. On je već odustao i svima se obraća na njemačkom .
– Ali draga, pouči me ona, ja stanujem kod jednog Holandanina, to je prednost! Htjela ne htjela moram se cijelo vrijeme služiti nizozemskim. Jer on ne zna engleski, govori dobro njemački, ali ja ne znam njemački.
– Oh blago tebi, i ja bih jednoga takvoga. Onaj moj zna samo reći: Ima li šta jesti? Jesi li mi ispeglala košulju? i to sve na najboljem hrvatskom, šalila sam se s njom. Ona se taj trenutak nasmijala ali odmah zatim ugledah neku sjenku preko njenog lijepog kao alabaster lica.
– Ovaj je stari odvratan. Šezdeset mu je godina, duplo je stariji od mene. Radim vikendom u njegovoj japanskoj suvenirnici u Centru Amsterdama. Dao mi je i sobu. U koju se on svaku noć uvlači. Začepim oči i nos i nekako istrpim. Doduše obasipa me novcem i kupio mi je novu odjeću, upisao me na svoju adresu. Ali, nemam drugog izbora. Pobjegla sam.
– Pa i ja sam izbjeglica- rekoh brzo tješeći je. Mi izbjeglice se oblačimo u sekond shopovima, sve što vidiš na meni je polovno, osim donjeg veša. Preživjećemo.
– Ma ne, ja sam pobjegla od muža. Ne, ne mogu tražiti azil, niti sam izbjeglica.
– Pobjegla? Tako daleko?
– Drukčije ga se nisam mogla osloboditi. Pokušavala sam više puta u Japanu, ali bi me uvijek našao, locirao i vratio kući. I moji roditelji su na njegovoj strani. Kažu, vidi što te voli!
– Zar se nisi mogla jednostavno rastati? Ta, zar nemate vi žene sva prava u toj japanskoj demokraciji?
– Misliš ? pogledala me brzo. Iznenadila bi se kako je japansko društvo tradicionalno. Tamo su žene uvijek ispod muškaraca , trebaju biti poslušne , klimati potvrdno glavom …i služiti muškarca . Ili si nečija žena ili ljubavnica-gejša . Doduše, ja sam radila. Nismo imali djece i poslije deset godina nesretnog braka željela sam samo jedno: slobodu! Ali onaj moj stalker* mi je zagorčavao život , gušila sam se. Stalno me je nadzirao, pratio, sumnjičio…kod familije crnio. Napokon sam dovoljno uštedjela i jedan dan sam jednostavno uzela taksi do aerodroma Kyoto i sjela na prvi avion koji je išao za Europu. Kad sam sletjela na Schipol kradom sam se pridružila nekoj grupi japanskih turista, koje je čekao autobus koji će ih prevesti njihovog hotela u centru Amsterdama.
– Čuj , pa onda smo mi žene u Jugoslaviji relativno imale dobar tretman, iako se stalno žalimo …čudila sam se.
– Neka znaš da nigdje nije bolje ženama nego u Zapadnoj Europi. Imam osjećaj da u praksi imaju veća prava nego muškarci- rekla je Kayoko.
– Što si radila u Japanu ? upitala sam je.
– Bila sam učiteljica.
– Oh, Kayoko, hrabra si – zagrlila sam je- Tako krenuti, i spaliti sve mostove za sobom mogu samo odlučne i samostalne osobe.
– Bojim se samo da me netko od tih japanskih turista, koji dolaze u suvenirnicu, ne prepozna.- bile su joj oči pune strepnje.
– Ma daj , nemoj o tome misliti. Sve će biti u redu. Poslije tri godine možeš dobiti dozvolu boravka u ovoj zemlji, uvjet je da živiš s nizozemskim državljaninom na istoj adresi . A imaš i posao, makar parttime.
– Ozbiljno? To nisam znala. Onaj odvratni starac mi to nije rekao. Izgleda da me namjerno drži u neznanju. A radnja mu procvjetala otkako sam ja došla.
– Da da, raspitaj se.
– Joj , ja viđam svaki dan samo ovu školu , japanske turiste i starog. Koga ću pitati?
– Hoćeš da se ja raspitam kod moje kontakt-persone. Ta osoba službeno stoji na raspolaganju nama izbjeglicama, sve je besplatno za nas, njoj se obraćamo kad trebamo riješiti probleme koje imamo.
– Može , može, bila bih ti zahvalna.
Poslije nekoliko dana donijela sam joj radosnu vijest. Tri godine!
– Oh , još malo i biću slobodna. Istinski slobodna! . Još dva tjedna i biće tri godine da sam u zemlji tulipana. Hey, jesi li znala da su tulipani nekada bili u ovoj zemlji vrijedniji od zlata.
– Nisam, echt waar? (stvarno?). Otkud to znaš?
– Odnedavno idem srijedom navečer na jedan tečaj holandske povijesti kod Volksuniverziteta. Platio mi Jan. Kaže da trebam da naučim sve o novoj domovini. Vrlo zanimljivo.
– Čuj! Ma ja sam ti, Kayoko, hendikepirana, jer imam djecu- smijale smo se- Što je to s tulipanima?
– To je bila prava tulpomanija. Tulpomanija (nizozemski tulpenwoede ili tulpengekte) naziv je za povijesni financijski slom špekulacijskog mjehura u Nizozemskoj. Tulipani su u Nizozemskoj tijekom druge polovice 16. stoljeća bili kolekcionarski predmet. Uzgajani su kao statusni simbol u vrtovima bogatih osoba, obrazovane buržoazije, znanstvenika i aristokracije.
Tijekom 30-ih godina 17. stoljeća, cijene lukovica određenih vrsta tulipana rasle su na razmjerno visoke razine prije nego što je tržište početkom veljače 1637. doživjelo slom.
Cijene lukovica rasle su vrlo naglo, i na vrhuncu “tulipomanije” jedna lukovica koštala je kao primjerice jedna kuća ili u današnjoj protuvrijednosti na desetke tisuće guldena.
Špekulanti su zalagli cijelu svoju imovinu kako bi se bavili špekulativnom trgovinom s tulipanima.
Razvilo se i tržište “opcijama” da bi se trgovalo ugovorima koji su garantirali kupovinu određenog broja lukovica nakon uzgoja. Krah tržišta je došao naglo i neočekivano.
U svibnju 1637. lukovice tulipana postale su gotovo bezvrijedne. Velik broj ulagača ostao je bez svoje uložene imovine.
– I to si sve naučila na tom tečaju.
– Da, ima i drugih zanimljivih tema. Kao naprimjer o robovlasništvu. Oni su to sve priznali, kao pokajali se, i sad zarađuju milijune od turista otvarajući muzeje na tu temu. Jesi li znala da u Amsterdamu imaju četrdeset i pet muzeja?.
– Blago tebi, još ni u jednom nisam bila. Moram predložiti mužu da jedne nedjelje s djecom idemo u neki muzej. Ma znaš, mi Jugoslaveni najviše volimo nedjeljom izležavati se pred TV-om i cijeli dan gledati filmove …i jesti, jesti.
****
Taj ponedeljak sam dobro raspoložena i naspavana ušla u razred. Jučer smo biciklom svi išli u Rijksmuseum u srcu Amsterdama. Poslije toga u Westerpark. Navečer, umorni i zadovoljni otišli smo na vrijeme na spavanje. Pomalo smo se počeli navikavati na naš amsterdamski život. Zapravo sa razumijevanjem jezika otvarao se za nas jedan novi svijet. Mijenjali smo se…i učili od sopstvene djece.
Pogledam, u razredu svi sjede snuždeno. Čak i Dragan, koji nikad ne zatvara usta. Mrtva tišina. Nema Kayoko. Kasni sigurno. Prosto nevjerojatno!-pomislim.
Uto ustade krupni i stidljivi irački inženjer Mohammed, koji je već tečno govorio nizozemski i zovnu nas u krug. Zatim otvori dnevni list ‘De Telegraaf’. Jutrošnje izdanje, 6. 6. 1993 godine.
Nagnutih glava, u krugu počesmo sricati tekst. Krupnim masnim slovima stajalo je:
”Kayoko K. 32 – godišnja radnica u japanskoj suvenirnici u srcu Amsterdama, iskasapljena nožem u nedjelju navečer, pred sam kraj radnog vremena. Uhićen je tridesetpetogodišnji ubica, koji se mirno predao. U njenom džepu policija je pronašla pismo od državne instance u kojem stoji da je gospođica dva dana prije dobila stalni boravak u Nizozemskoj.
Jedan japanski par, koji se našao u blizini čuo je da se ubica obratio prodavačici prije smrtonosnih uboda nožem u srce, ovim riječima:
-Davno sam ti rekao, bez mene nećeš živjeti!
Stalker*
je engleska riječ kojom se označava osoba koja je nasilni gnjavator. Stalker je kadar osobi, na koju je fiksiran, život učiniti nesnosnim, a u nekim ekstremnim slučajevima i oduzeti ga. Stalkeru se čini da ga određena druga osoba voli, ili da treba njegovu pomoć, ili da želi njegovu pažnju – premda to u stvarnosti nema zbiljskoga činjeničnog oslonca. On opsesivno prati i opsjeda svoju žrtvu telefonskim pozivima, ili sms-ima, pismima ili elektronskom poštom, ili je slijedi, uhodi i presreće. U najgorim slučajevima uzalud su i sudske presude i zabrane približavanja, jer je stalker toliko daleko od realnosti da je uvjeren da ga žrtva zapravo želi. A ako ipak uspije shvatiti da ga žrtva ne želi, da bježi i npr. raskine brak ili vezu, njegova opsesija može se pretvoriti u ubitačnu mržnju.
Pun je svijet ubijenih žena od ruke bivših partnera!