SJEĆANJE NA IGRU

tekst: Mirjana Blašković

Dan se bližio kraju. Sunce samo što nije zašlo iza obrisa brežuljaka u daljini i nedostajao je tek jedan korak ovom proljetnom danu da nestane u noći i polako postane sutra.

Sjedila sam na balkonu i osluškivala ptice koje su cvrkutom ispunjavale krošnje okolnih stabala, nadglasavajući se sa žamorom djece s obližnjeg dječjeg igrališta.

Unatoč ograničenjima  donesenim u ovo korona vrijeme, djeca su se svakodnevno bezbrižno igrala ne mareći za pravila. Za njih su  “pravila”  ionako apstraktan pojam,  kao uostalom i za većinu odraslih, vođenih uvijek onim  “pravila su tu da se krše”.

Postoje li pravila koja mogu zabraniti  i ograničiti dječju igru?

I bez korone i “novog normalnog”  vremena ograničila se dječja igra unutar mobitela, tableta, različitih igraćih konzola… Djeca se igraju s virtualnim prijateljima u nekom virtualnom svijetu.

Zato me uvijek razveseli kad čujem dječji žamoro i ugledam ih kako se međusobno igraju, neopterećeni ničim što bi moglo pomutiti njihovu bezbrižnost.

Još prošle godine i moj je sin neometano uživao u igri, a sada kao da je tu bezbrižnu igru na dječjem igralištu odjednom prerastao, baš kao i cipele.

Pitam se kada se to dogodi da se kao dijete nesmetano i bezbrižno igramo po posljednji put?

Znam, reći ćete da se svatko može igrati bez obzira na broj svijeća na torti. Možemo ostati “zauvijek djeca”  i odbijati odrasti unatoč godinama. No, ja se ne mogu u potpunosti složiti  sa izrekom Georga Bernarda Showa: “Ne prestaješ se igrati zato što stariš, stariš zato što se prestaješ igrati.”

Mislim baš na igru, neplaniranu, spontanu, bezbrižnu, onu igru koja živi u našem sjećanju, miriše na travu, ljeto, lubenice…Igra koja ima obličje naše najdraže lutke i okus bombona podijeljenih s prijateljima.

I koliko god prizivam u sjećanje, ne mogu se ni približno sjetiti kada se to u mome slučaju zbilo…

Možda su bili ljetni praznici, a ja  sam sama odlučila da sam očigledno “prevelika”  za trčkaranje po igralištu? Ili se to pak nametnulo kao neko nepisano pravilo?

Gdje su i kada nestale naše omiljene igračke?Možda smo sačuvali  poneku pokušavajući zaustaviti vrijeme, ali većinom su igračke dio uspomena iz djetinjstva, uspomene koje, kako bivamo stariji, sve češće prizivamo u sjećanje.

Djeca su se razišla. Čuo se još samo  pjev ptica u krošnjama. Kao da su iskoristile  trenutak tišine ovog proljetnog predvečerja da pozdrave sunce, koje neće prekršiti  davno zapisano pravilo, i poslušno će, u tišini, zaći iza obrisa brežuljaka na zapadu.

5 2 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments