tekst: Mirjana Blašković
Dan se bližio kraju. Sunce samo što nije zašlo iza obrisa brežuljaka u daljini i nedostajao je tek jedan korak ovom proljetnom danu da nestane u noći i polako postane sutra.
Sjedila sam na balkonu i osluškivala ptice koje su cvrkutom ispunjavale krošnje okolnih stabala, nadglasavajući se sa žamorom djece s obližnjeg dječjeg igrališta.
Unatoč ograničenjima donesenim u ovo korona vrijeme, djeca su se svakodnevno bezbrižno igrala ne mareći za pravila. Za njih su “pravila” ionako apstraktan pojam, kao uostalom i za većinu odraslih, vođenih uvijek onim “pravila su tu da se krše”.
Postoje li pravila koja mogu zabraniti i ograničiti dječju igru?
I bez korone i “novog normalnog” vremena ograničila se dječja igra unutar mobitela, tableta, različitih igraćih konzola… Djeca se igraju s virtualnim prijateljima u nekom virtualnom svijetu.
Zato me uvijek razveseli kad čujem dječji žamoro i ugledam ih kako se međusobno igraju, neopterećeni ničim što bi moglo pomutiti njihovu bezbrižnost.
Još prošle godine i moj je sin neometano uživao u igri, a sada kao da je tu bezbrižnu igru na dječjem igralištu odjednom prerastao, baš kao i cipele.
Pitam se kada se to dogodi da se kao dijete nesmetano i bezbrižno igramo po posljednji put?
Znam, reći ćete da se svatko može igrati bez obzira na broj svijeća na torti. Možemo ostati “zauvijek djeca” i odbijati odrasti unatoč godinama. No, ja se ne mogu u potpunosti složiti sa izrekom Georga Bernarda Showa: “Ne prestaješ se igrati zato što stariš, stariš zato što se prestaješ igrati.”
Mislim baš na igru, neplaniranu, spontanu, bezbrižnu, onu igru koja živi u našem sjećanju, miriše na travu, ljeto, lubenice…Igra koja ima obličje naše najdraže lutke i okus bombona podijeljenih s prijateljima.
I koliko god prizivam u sjećanje, ne mogu se ni približno sjetiti kada se to u mome slučaju zbilo…
Možda su bili ljetni praznici, a ja sam sama odlučila da sam očigledno “prevelika” za trčkaranje po igralištu? Ili se to pak nametnulo kao neko nepisano pravilo?
Gdje su i kada nestale naše omiljene igračke?Možda smo sačuvali poneku pokušavajući zaustaviti vrijeme, ali većinom su igračke dio uspomena iz djetinjstva, uspomene koje, kako bivamo stariji, sve češće prizivamo u sjećanje.
Djeca su se razišla. Čuo se još samo pjev ptica u krošnjama. Kao da su iskoristile trenutak tišine ovog proljetnog predvečerja da pozdrave sunce, koje neće prekršiti davno zapisano pravilo, i poslušno će, u tišini, zaći iza obrisa brežuljaka na zapadu.