SUDBINE (dio treći)
piše: Stjepan Poljaković
Iza sedam brda i dolina živi jedna majka, baka, prabaka, evo njenog razmišljanja, njene ispovijedi.
Draga djeco!
Mislila sam se na koga nasloviti ovo pismo, jasno vam je da vas volim jednako i potruditi ću se da ovo dođe do vas, svakom po jedan primjerak.
Ostala sam sama, trenutno nadam se. Vaš Otac je u bolnici, vi me hrabrite i obavještavate da je svakim danom sve bolje.
Trenutke osamljenosti koristim da odvrtim film svoga, a samim time i vaših života unatrag.
Voljela bih da kada jednom odem, iza sebe ostavim sve složeno, jasno i izgovoreno. Ovo što vam sada pišem nije lako izgovoriti pred vama, ponesu me emocije, treba vas gledati u oči i reći. Nekada se i ne sjetim pravog izraza, zato je papir bolje rješenje, strpljivo i polako.
Prvo vam se želim zahvaliti. Ponosna sam na vas. Sada kada nam je najteže, mislim na mene i oca, pa našeg najmlađeg sina, svi se držimo zajedno, brinemo se jedni za druge, ne damo da nas nešto ili netko razdvoji.
Hvala vam što Tata i ja možemo ostati u našem domu do kraja. Bilo bi svima lakše da ste nas smjestili u dom, naoko lakše, pitanje kako bismo se na to privikli. Ovako smo si ipak bliže, navikli smo na tu blizinu i to je nama, vašim roditeljima, ipak najbitnije.
Mogu vam iskreno i bez stida priznati da sam umorna.
Kažem, bez stida, jer se u naraštaju i vremenu u kojem sam ja radila, podrazumijevalo da se sve može i sve mora. Nije bilo previše razumijevanja da se nešto ne može, ne dao Bog ne želi. Sud obitelji ili sela bi vas odmah proglasio i oglasio lijenom osobom, a ja si to nisam dozvolila.
Vi se sjećate i najbolje znate što sam sve pretrpjela i napravila da bi vi postali svoji ljudi, vaša djeca isto tako.
Nije mi ničega žao, čak mislim da mi nije bilo teško, kada se nešto iz ljubavi i s ljubavlju radi čini se da je lako.
Iz fotelje u dnevnom boravku imam pogled na zid, kada ne drijemam mogu gledati na vaše fotografije iz različitih razdoblja.
Ponekad ne mogu vjerovati da vrijeme toliko leti, baš te fotografije me opominju, podsjećaju gdje i kako je sve prošlo, otišlo.
Neki dan me R. provozala kroz mjesto, prošli smo sve, od crkve do stadiona, navratili smo do vaših prijatelja iz djetinjstva, R. nije znala da sam nekada za svoj gušt pješačila satima po mjestu i okolici.
Ne mogu vam reći koliko mi je bilo drago makar iz kolica vidjeti obronke parkova, šuma, omirisati šumu, cvjetnjake, livade… Bog nas je smjestio u ljepši dio svijeta, hvala mu na tome.
Hvala Bogu za R, ganula me njena želja da se pomolimo prije jela, prije spavanja, uvela me je u crkvu, pokazala sam joj klupu na kojoj sam sjedila, pomolile smo se u tišini.
Netko će primijetiti kako je to prikladno i logično, starica se moli Bogu, starci se češće mole…
Mi starci smo iskusniji, ako smo uspjeli sačuvati vjeru do sada, a mnogi nisu uslijed razočaranja, ponavljam; ako smo uspjeli sačuvati vjeru svjesniji smo da nam je vjera u Boga sve, njegovo milosrđe, obećanje da ćemo baštiniti nebo, vječni život.
Što smo stariji sve smo svjesniji da ovisimo o Božjoj milosti, iskustva nas u mnogome nauče da su ljudi prevrtljivi, nepouzdani na mnoge načine slabi. Zato sam ja sretna da ako ni na koga drugoga, uz Boga mogu računati i na vas troje.
Mi smo vas odgajali kako smo znali i umjeli, bili ste u svim mislima, molitvama, pratili smo vaše uspone i padove, kušnje i uspjehe. Ponovo kažem, ponosna sam na sve do jednoga.
Slutim da ću ostati sama, da će vaš Otac otići prije mene, ma koliko mi to ne željeli, protivili se i pomisliti na to.
Pripremam se za to, svjesna sam te mogućnosti i iskreno, bojim se. Želim, koliko mogu, ublažiti taj udarac. Iskusna sam, prošla sam i sama krize, trenutke u kojima sam visjela između života i smrti. Voljela bih da me taj gubitak ne obori na koljena, svjesna sam da me trebate.
Promatrala sam Oca posljednjih godina, teško ili nikao nisam mogla prihvatiti činjenicu da nije ono što je bio, ni sjena onog markantnog gospodina, službenika koji je radio i po dva posla da bi nam svima omogućio što ugodniji život.
Mi se nikada nismo žalili, bilo je normalno i prirodno da zapnemo iz petnih žila i da odradimo sve što je do nas. Nismo znali cijenu svega, a cijena je zdravlje, njega nam je ponestalo.
Sad nas služe tuđi ljudi, znamo da vi nemate vremena niti imate iskustva u njezi nemoćnih. Želim vam samo reći da se jako veselimo kad god stignete navratiti, provesti neko vrijeme s nama. Meni, koja unatoč poznim godinama dobro pamtim, vaše posjete ulijevaju snagu da pretrpim bolove u kostima, podnesem činjenicu da ne čujem dobro, da sam nemoćna. Ja koja sam svaki slobodni trenutak koristila za šetanje, odlaske na sportska događanja.
Pokušat ću koliko mogu da vam olakšam. Znam da našem junioru nije lako, još se oporavlja i oporavljat će se od gubitka žene, ako mu sad i tata ode… Ne želim ni razmišljati kako će to podnijeti. R me stalno podsjeća da svaki dan ima svoje breme i da ne brinem pretjerano za sutra, da sam sa svih strana zaštićena.
Znam ja da sam zaštićena ali od pomisli da ću nakon puno godina biti sama u našem domu, izaziva strah i nelagodu, osjećam jezu i hladnoću u inače zimogroznim kostima.
No, kako rekoh, Bog zna zašto je tako, ako mora biti, ne vrijedi mi se buniti, idemo s dana na dan.
Htjela sam vam za uspomenu ostaviti pisani trag, potvrdu, dokaz da vas volim istim žarom od rođenja pa do danas, da se ponosim s vama i da sam sretna što sam vaša Mama, Baka, Prabaka…
Molim vas da se za mene ne brinete, ovo pismo je potvrda, moje obećanje da ću sa svoje strane napraviti sve da preživim i pregrmim ono što je pred nama. Nadam se da će moja ljubav prema vama biti dovoljna da me otme zagrljaju tame i beznađa.