Marica Žanetić Malenica
bez njih
moje daljine mutne su, nejasne konture
u bjeličasto paperje ovijene
koraci nesigurni, oči slijepi golišavi ptići
od mladih smo dana naočale i ja jedno
one su bistrina moga vida, modni detalj
vješte skrivačice godina što tkaju
mrežu izdajničkih bora oko očiju
one su crvene, plave, crne…
svakog jutra bacam novčić
ako padne na pismo, crvene po gradu
raznose boju ljubavi
čine me smjelom ženom godinama usprkos
kad prevagne glava, u šetnju idu plave
oči boje lješnjaka uokvirim vedrinom
lakše prebirem po plavetnilu neba i modrini mora
kažu kako su mi baš te plave prava „fora“
a crne… crne znaju svoju ulogu i svoje vrijeme
nastupaju kad sam tužna, kad sam svojih godina
da ne budem nepravedna
stavim ih ponekad i kad sam svečana
čudno me, ispod okvira, motre crvene i plave oči
mora da im tako ozbiljna
na naočarku sličim