piše: Milan Rajšić
Ranojutarnji put na zapad. Prvih petnaestak kilometara idu kroz Njemačku. Dobro jutro u Luxemburgu. Još petnaest kilometara pa desetci i stotine, ovdje u glavnom gradu najbogatije europske države, završavaju putovanje i skupa sa stotinama i tisućama pristiglih iz Francuske i Belgije, žure prema svojim radnim mjestima.
Svakoga dana, više od šezdeset tisuća ljudi iz D, B i F, zarađuje u Luxemburgu, kruh svoj nasušni.
Kraće čekanje, pa belgijskim Inter City, dalje u pravcu glavnog grada Belgije i Europe. Tri ugodna sata traje vožnja, ugodnim, ne baš popunjenim vlakom.
Put vodi kroz Ardene, najviši “planinski lanac” u narednih 500 kilometara do Atlantika. Ugodne, pastoralne slike, krda goveda pasu posvuda. Bijela, crna, crno-bijela. Mlijeko za bijelu čokoladu, za crnu čokoladu i za kakao. Haa, haaaa, ha…
Ne zna se tko je zadovoljniji, goveda ili Luksemburžani.
Poljoprivredne parcele su male i smjenjuju se sa šumarcima, ali je sve do posljednjeg milimetra obrađeno.
Prelazak u Belgiju.
Obradive njive su sve rjeđe. Dominiraju pašnjaci, neplodno, žabareno tlo i šume.
Rijetki, kameni crkveni tornjevi prekidaju horizontale. Kuće odmjereno skromne i luksuzne, u svakom slučaju rustikalne. Građevinski materijal kamen, a sve pokrivene sivim kamenim pločama, prirodnim ili umjetnim.
Putujem kroz Belgiju, kroz siromašnu pokrajinu Valonija (na sjeverozapadu je bogata Flandrija), kroz provinciju Luksemburg, koja je nekada pripadala današnjem Velikom vojvodstvu.
Prije prvoga i između dva Svjetska rata, ovdje je cvjetala teška industrija, ovdje su se vodile teške i duge borbe za prevlast nad rudama, sirovinama, industrijom.
Danas se vodi borba za preživljavanje. Flamanci baš i nisu spremni pomoći siromašne Valonce.
Poslije grada Namur i nakon prelaska rijeke Maas, Belgija postaje ravna, a prepečena opeka zamijenila je kamen. Uzgaja se sve što i u ostatku Europe i jako puno izvozi. Belgija je najveći svjetski proizvođač cikorije. To sam kod nas sreo samo jedanput u Zagrebu, a bila je stabljika. Korijen se koristi još uvijek za zamjene kavi kao što je divka, a ja jako volim gorkastu salatu od cvjetova.
Gorak je i politički život u Belgiji, nacionalistički sukobi traju već šezdeset godina. Nacionalistička flandrijska desnica, jaka i prejaka, ima još podršku i iz Nizozemske.
Sada slaba i jadna Valonija, uzda se u političku i financijsku potporu susjedne Francuske.
Da nije kralja, Belgija bi se vjerojatno podijelila, još prije puno godina.
Brisel dvojezičan i dobrano politički podijeljen.
Trenutno je na snazi obostrano Trpljenje.
Svi oko mene govore francuski. Većina su tamnoputi migranti iz nekadašnjih afričkih kolonija Angole i Mozambika.
Vlak se napunio i prepunio. Preostala su posljednja dva sata putovanja do obale Atlantika. Posljednja stanica Blankenberg, jedno od desetak turističkih mjesta na 70 kilometara dugačkoj belgijskoj obali Atlantika.
Pješčana obala, ovisno o plimi ili oseki, široka par stotina metara.
Na pješčanoj dini, koja služi i kao zaštita od ekstremnih morskih valova, široka kilometarska šetališta i biciklističke staze, a onda kilometri (nešto manje od 70) zgrada, koje služe kao hoteli, aparmani, restorani, trgovine. Nema mjesta ni za list papira ugurati između njih, a neke su visoke i 18 katova. Rijetko viđena koncentracija konzuma i konzumenata.
Sezona traje cijelu godinu. Ljeti su gosti ljubitelji sunca, mora i kupanja, a ostatak vremena oni koji imaju novaca, imaju vremena i bore se za dobro zdravlje. Jedne zime, desetak dana pred Božić, zatekao sam se na belgijskoj obali. Kiša je lijevala, ljudi su šetali pa onda sjeli na piće ili ručak. Nigdje slobodnog mjesta, jednako kao što je na svim hotelima, hostelima i kampovima pisalo da su popunjeni.
Na belgijskoj obali, glavni specijalitet su školjke kamenice. Jedu se uz pečeni krompir, koji je još jedno jelo, zaštitni znak belgijske kuhinje. A za desert, obavezno vafli s jagodama i šlagom.
Posebna ponuda: kamenice za dvoje, samo 54 eura. Bez vafla, podrazumijeva se.
Ja se moram pohvaliti, da ih pravim jednako dobro i da ih jedem isključivo u rujnu do prosinca, ili kad ima slovo “R” u imenu mjeseca (septembaR, oktobaR…). Tako nas je baka učila za ribu, a tako vrijedi i za školjke. Nažalost, kod lignji, sipa, hobotnica… baš i nisam neki karakter.
Poslije ručka, ali bez vina, još tridesetak kilometara biciklom do De Panne, mjesta na francuskoj granici i nekoga kampa, kojih ovdje ima kao gljiva poslije kiše.