Kitana Žižić
Plima u meni nadire,
moćna i nezaustavljiva.
Otkud dolazi,
gdje će se nastaniti?
U mojim venama, duši, duhu
ili će me prerasti?
Hoću li sebe izgubiti,
Hoće li preko mojih tjelesnih granica preliti se?
Kako ostati na okupu
ako se razlijem u prostoru?
Što će, tko će utjehu mi dati?
Zraka sunca, slavujeva pjesma ili leptira let?
Ne, utjehe nema!
Pa ipak, život je lijep.
U traganju za srećom
koristimo razne alate,
kročimo različitim putevima,
sanjamo sebi svojstvene snove.
Neki uspijevaju više,
mnogi manje.
Što ja imam o tome reći?
Rođena usred ljeta
miris mora i vrelinu sunca u krvi nosim,
ljubav me uvijek prati
na javi, u snu, u maštanju, pa i u tuzi.
Ne puštam je nikad,
neću i ne mogu!
U njoj je moja snaga.
Kad sam sretna i kad tugujem.
Sreće bi bilo možda
još i više
da sam samo hrabrija bila.