piše: Stjepan Poljaković
Inspiraciju za ovu priču dobio sam promatrajući bocu infuzije. Tko je od vas imao prilike promatrati kako istječe infuzija sjetit će se kada i kako se ta boca zna stisnuti, dvije stjenke prianjaju jedna uz drugu i nama se čini iz daleka gledajući da tekućina ne teče.
Teče ona, samo uslijed nedostatka zraka dolazi do skupljanja. Način da se boca vrati u izvorni oblik je da se iglom probuši rupa, dakako, pri vrhu. Kada se boca probuši vidimo koliko je tekućine realno isteklo.
Ta boca me podsjeća na ljude. Nama se događa da se uslijed nedostatka zraka krenemo grčiti, u isto vrijeme nedostaje nam i tekućine, i tek kad nas se na bilo koji način otvori, kada se u ljušturu naših bića zabije igla, u stanju smo procijeniti koliko nam tekućine zapravo nedostaje.
Znamo li da se postotak vode, tekućine u tijelu čovjeka kreće do 75%, jasno nam je koliki grč može nastati kada tekućine nema.
Tko se ikada bavio njegom, skrbi za bolesnoga, zna koliko je veliki postotak bolesnih koje je nemoguće nagovoriti da za početak piju dovoljno tekućine, o vodi da i ne pričamo. Zvuči iracionalno ali tako je, ljudi zbog tko zna kojega razloga ne unose dovoljno tekućine u organizam.
Svi se mi (ne)svjesno bojimo otvaranja. Generacije prije nas nisu imale na raspolaganju dijagnostičke uređaje ili tehnike otvaranja kao mi danas.
Sjećamo se priča naših starih, kako i na koji način su se liječile boljke, puno je ljudi umrlo ne znajući od čega zapravo boluju. Mnogi i danas odbijaju preglede računajući da će i onako umrijeti od ove ili one bolesti.
Ne jednom susretali smo one koji se ne trude oko svoga zdravlja a u isto vrijeme su spremni okriviti zdravstvene djelatnike za nezalaganje, nemar, nebrigu. Jeste li se ikada potrudili oko nekoga tko nema volje da sa svoje strane napravi što može?
Bez otvaranja nema pravilne dijagnoze, naučio sam to na vrlo bolan način. Tri godine živio sam pod pretpostavkom da mi prijeti opasnost od jedne bolesti, trpio sam bol misleći da mogu izabrati trenutak da me otvore, ni u snu nisam pomislio da me muči ono što mi je dijagnosticirano.
Tekućina i zrak, bez ta dva sastojka nema života, nema disanja, stisnuti u grču trošimo puno više energije, umaramo se i blokiramo, reklo bi se trokiramo.
Uslijed nedostatka tekućine, u nama mogu nastati upalni procesi koji su jako bolni, tada na scenu stupa infuzija, razne vrste analgetika i antibiotika koje nam pomažu da se opustimo i nastavimo živjeti, da nam se vrijeme bivstvovanja produži.
Neću biti ne znam kako mudar ako kažem da je puno lakše otvoriti tijelo nego dušu, niti ne znam koliko pametan ako kažem da dobar dio tjelesnih oboljenja dolazi od duševnih boli.
Liječiti tijelo bez da smo prije toga pokušali izliječiti dušu isto je kao da upalne procese pokušavate premostiti analgeticima, vjerujte mi provjereno je i ne donosi puno dobroga.
Za dobro svih nas je da se riješimo straha od igle, pomognimo najprije sebi pa onda drugima oko nas da se ohrabrimo potražiti dijagnozu i da se sa njome suočimo. Ovako ili onako živimo (pod)svjesno u strahu, možemo birati suočavanje sa dijagnozom jer se bojimo ili se bojati posljedica dijagnosticiranoga.
U naravi čovjeka je da se bori, u konačnici, malo tko želi umrijeti. Dakle, želim nam svima dovoljno hrabrosti i mudrosti, dovoljno zraka i tekućine, opušteno i ugodno bivstvovanje bez potrebe za bocom s početka priče.