Vanja Škrobica
s nama u društvu
plove jutros
porozne, šuplje uspomene
neuglednom i slijepom ulicom
brda lišća zelenožutovinskicrvenog
plešu među nogama
zaplita se u našoj kosi i svojom suhoćom zazivaju strah
i kraj
jedino borovi iz uvale ispuštaju
eterični miris Mediterana
i bore se s prolaznošću
kukavice smo
oboje
blesave kukavice
prepustili smo se rijeci tužne kiše koja se nakratko izlila po nama i oprala posljednje jutrošnje dodire
ako ijedno godišnje doba
opisuje kraj ljubavi
to je baš i jedino jesen
jesenje je jutro bez srebrne mjesečine
voće naglo prelazii iz zrenja u gnjilež
nema leptira, kukaca, mirisa
i naše uvrede krenule su nedavno nekako iznenada
kao jesenje oluje
oštri pogledi
postali su silni vjetar
jesen nema slatke, ljubavne mistike
ni ljepote čekanja
i uvala je tiha
mirna u oseci mora
brodovi bezbožno umiru od dosade
ili starosti
blijede sjene jarbola
jedra im spuštena
oproštamo se u kafiću
hvatam jednu suzu u čajnoj žličici
jedan osamljeni rocker
pogrešno svira staru baladu
nepoznati muškarac
zamolio me za ples
prihvatila sam
nisi zabrinut, ne pokazuješ blagu ljubomoru
pustio si me
ni jesen, ovu posljednju zajedničku jesen
ne želiš zaustaviti