Anđelka Korčulanić
Neoznačenom stazom
pod suhim lišćem
vodiš me u nepobjedivo ljeto.
Ruke su nam tihi glasnici duša:
tvoje – oko tijela mi,
kuće u vrtu s gardenijama,
zabran za oči predatora,
moje – svinute u lukobrane
za lađu vezanu ljubavnim čvorom.
Zov dalekih mora u tebi
prigušila sam usnama;
svilena jedra punim dahom,
mudro, ne previše, nedostatno
za plovidbu nesigurnom pučinom.
Sjeverne vjetrove zaustavljaš plećima.
Svemir svodim na iskre malih radosti.
Pod zvjezdanom plahtom noći,
dijelimo sabranu toplinu dana
i nerabljene nježne riječi,
priljubljeni leđima,
slični jezgri u orahovoj ljusci.
Nadživjet će nas fotografije
naših nasmijanih lica ̶ suhozid
od ničim vezanih sitnica, spomen
na okončano traganje za onim nečim.
—————————–
iz zbirke VRIJEME NE ZNA ZA MILOSRĐE