I. nagrada na netom završenom Recitalu poezije Josip Ozimec u Mariji Bistrici
Anđelka Korčulanić
Ja nisam Mario de Andrade,
mojoj se duši nikamo ne žuri,
Svjetlo, kutija slatkiša, prijatelji i smijeh
potrjat će do smrti, kad god stigla,
u sebi gojim mladicu nade.
Život je samo jedan, odavno mi je jasno.
U suhoći paragrafa, sjedeći dugo
uz one koji ne znaju dirnuti srca drugih,
što uistinu želi, što je bitt, pjesnik se sjetio kasno,
a živio je kratko i ponekad žao mi ga bude.
Meni su u miraz, nemajući drugo, dali načela.
Sebi slične puštam u svoj mali, ostakljeni svijet,
i ne brinem se što druge široki prozori čude.
Pojedene slatkiše pamtim, ljepotom još me
osupne drvo, noćno nebo, pčela…
Sabirem trenutke, sunčane zrake, klasje, cvijet…
Škrte riječi velikih malih ljudi me slade.
Sijedo dijete u meni sluša kažem li: “Ne juri!”
Mojoj se duši nikamo ne žuri.