Slavica Sarkotić
Kad čujem pjesmu „La Paloma”
Ja ne vidim bijelu golubicu
Nikada
Ja vidim brod, veliki, prekooceanski
Crni, s tri jarbola
Koji odnosi mog djeda na kraj svijeta
I vidim moju baku i tri djevojčice
Jednu od trinaest godina
To je moja mama
Jednu od četiri godine
To je jedna moja teta
I jednu netom rođenu
To je druga moja teta
Bratac njihov a moj ujak
Već leži malen na vukovinskom groblju
Moja mama
Dijete a ujedno i pomoćna mama
ovim malenima dok baka teško radi
Moja mama koja s deset godina oslijepi
I progleda nekim čudom nakon par mjeseci
Moja mama koja golim prstima
hvata žeravicu da ne padne na noge
malenoj sestrici
Moja mama koja u strahu od bombi
svojim tijelom štiti sestrice
u udubini zidane peći
Moja mama koja ne nosi svilene čarape
koje joj iz Australije šalje otac
nego ih prodaje bogatim djevojkama
a za novac kupuje kruh
Moja mama koja me već veliku
nosi na leđima iz bolnice do autobusne stanice
a znoj joj probija tanku tkaninu bluze
Moja mama koja prodaje svoje četiri krave
kako bih ja imala krov na kući
Moja mama koja ustaje u pet
i potom satima stoji na hladnoći
na gradskoj tržnici
i prodaje sir gospođama iz grada
Moja mama koja podiže moju djecu
i u svojoj starosti
vedrim me svojim duhom bodri
da ne klonem
Pokriva je hladan spomenik od mramora
A ja joj pravim spomenik od riječi
Moja mama