tekst i foto: Marijana Šundov
Split/ Oči su mi zatvorene, a u mislima grane drveća, stijene, bijeli snijeg koji pada, pahuljice izvode svoj lepršavi ples i kao da osjećam predivni i prepoznatljivi miris, tako oštri ali okrepljujući, borova i jela, ukratko – miris Trebevića.
Stotinama kilometara od planine Trebević, nalazila sam se u bolnici u Splitu i upravo sam dobila kisik. Bilo je tako lijepo udahnuti, a misli su me prenijele daleko na mjesto moga djetinstva gdje je bilo čistog zraka i svjetla, osjećaja zaštićenosti, tihe sreće i ljubavi.
Trebević je jedna od planina, koje okružuju Sarajevo. Kao djetetu uvijek mi je bila putokaz, visoko iznad svih zgrada s prepoznatljivim tornjem na vrhu. Kao dijete, s roditeljima a poslije s prijateljima, često sam išla na izlet na Trebević.
Moj otac je bio pravi ekspert na malom roštilju pripremiti slasne i mirisne ražnjiće, a mama bi pripremila dan ranije i ponijela nam razna domaća peciva, pite i sezonsku salatu. Tako smo u prirodi jeli i družili se, nekad sami, a nekad sa susjedima. Na Trebević sam s roditeljima uvijek išla autom i to popularnim „fićom“, a s prijateljima žičarom.
Bila sam znatiželjna, puno sam čitala i istraživala zašto se nešto zove kako se zove; od kuda ime Sarajevo, Trebević, Bosna; što je bilo prije i zašto je neka građevina upravo tu sagrađena? Život u viševjerskom gradu izazivao je djetinju želju za razumijevanjem – zašto neki prijatelji ne mogu nekada sa mnom podijeliti sendvič jer ne jedu svinjsko meso; njihove mame me časte kolačima kada slave Bajram, a mojim roditeljima daruju meso. Vjerujem da od tada potječe moja ljubav prema novinarstvu, povijesti, kulturi, istraživanju različitih običaja.
Trebević dominira nad gradom, bio je i ostao omiljeno izletište Sarajlija, kako bi u lokalnom žargonu rekli: „Taman je!„ Nije ni previše blizu, a ni previše daleko od grada. Ime mu potječe od staroslavenske riječi „trebište“ odnosno žrtvenik. Pretpostavka je da su slavenska plemena u šumama Trebevića imala svoje svetište gdje su se prinosile žrtve. Kasnije sam s prijateljima iz škole i fakulteta često odlazila na izlete na Trebević, obično bismo išli na planinu žičarom, a vraćali se pješice. Pri izlasku iz žičare čekao nas je plato restorana Vidikovac od kuda se pružao veličanstveni pogled na Sarajevo. Studentski prihodi nisu baš dopuštali ručak u Vidikovcu pa smo obično nosili sendviče i gotove pite kupljene u gradu.
Omiljeno izletište u svim godišnjim dobima i ljeti i zimi bio je Trebević, a ljeti i u proljeće je to bilo vrelo Bosne. Rijeka Bosna izvire na više mjesta doslovno u podnožju planine Igman, tu su potočići, mostići, jezera, bistra pitka voda i livade, a u pozadini kao neka kulisa visoko crnogorično drveće planine Igmana, koji se gotovo okomito penje u visinu od oko 1500 metara. Posebno mjesto koje smo sestra i ja obožavale bilo je jezero s labudovima, prizor kao iz bajke zelenomodra voda u kojoj se ogledaju bijeli labudovi, a iza visoko tamno drveće i planina. Išle bismo diviti se konjima koji su kroz aleju vukli fijakere. Zaronila bih ruke u najveće brzo vrelo, ispod stijene je šikljala hladna voda, umila se i kušala vodu… Okus Bosne – doslovno.
Prošle su godine, ma što godine – desetljeća, otišla sam iz rodnog grada, pronašla nova predivna mjesta i izletišta i zaboravila ta stara i onda… kada je bilo jako teško izronila su iz sjećanja mjesta moje rane mladosti kao neka tiha utjeha.
Bila sam u bolnici danima, bilo je jako teško, zahvalna sam danas svim doktorima i medicinskim sestrama – osoblju splitskog KBC Firule, koji su se predano brinuli za mene i hrabrili me. Za većinu ovih ljudi posao koji obavljaju nije samo posao nego i poziv. Kako mi je u razgovoru rekla jedna od sestara; „Ne možeš ovaj posao raditi ako ne voliš ljude“. U većini poslova koji uključuju neposredni kontakt s ljudima važno je voljeti ljude i razumjeti ih. Upravo kako kaže stara latinska izreka: “Homo sum, humani nihil a me alienum puto” – „Čovjek sam, ništa što je ljudsko nije mi strano“.
U mislima sam bila s mojom obitelji, željno čekajući vrijeme posjete kao najsvjetliji trenutak dana kada ću ih vidjeti i uživo doživjeti njihovu ljubav i toplinu. Hrabrile su me tople poruke mojih prijatelja i kolega. Bila sam prikovana za krevet, a u mislima stazama sjećanja na nekim posebnim gotovo zaboravljenim mjestima. U svakodnevnici života, poslovima koje jurimo obaviti, zaboravimo, poput plamena koji gori i potiskuje drugi, nova sjećanja brišu ona stara dok ih nešto ne dozove. Ostaneš u čudu nad samom sobom „pa kako sam to mogla zaboraviti“. Potrebno se stoga s vremena na vrijeme vratiti i sjetiti se tko smo bili i što smo željeli. I posvjestiti što smo postali.
Duša sama sebi daje horizonte odnosno kakav si ti takav je i tvoj svijet. A, moj svijet je nezamisliv bez duhovnosti. Duhovnost je osobna. Svatko za sebe mora je otkriti i svatko ima svoj put. Svaki čovjek. Duhovnost se ne može opisati, shvatiti umom. Čovjek je mora iskustiti, doživjeti. I ipak svjesno izabrati. Tako sam ja u mislima ponovo bila na hodočašćima. Posebnim mjestima gdje se dotiču Nebo i Zemlja. Ponovo sam posjetila veličanstvene katedrale zapadnih europskih zemalja o kojima sam već pisala na ovim stranicama u koje su ljudi utkali najbolje od svoga graditeljskog znanja i umjetnosti i oko kojih su sagrađeni gradovi. U svakom novom gradu koji posjećujem uvijek je jedno od mjesta ako je ima katedrala, jer su to često najimpresivnije građevine koje svjedoče i o povjesti grada, mjesta pa i same države. U katedralama su se krunili vladari i odvijali i neki važni događaji.
Ipak prvi doživljaji u životu svakog čovjeka su posebni. Takav je bio i moj prvi djetinji susret s jednom katedralom – naravno bila je to sarajevska katedrala Srca Isusova. U mislima ponovo u njoj, gotovo sam osjetila miris tamjana, sjetila sam se polumraka jer nisu bila upaljena svjetla, kroz vitraže dolazilo je svjetlo, gledala sam slike i kipove. Glavni osjećaj bilo je strahopoštovanje jer u svom djetinjem umu sam mislila: „Ovdje Bog stanuje, ja sam u gostima i moram paziti kako se ponašam“. Puno toga nisam znala ni razumjela što koja slika ili kip znače. Sjećam se i osjećaja mira i pripadnosti. Ovdje ja pripadam bez obzira na sve izazove izvan ovih zidova.
O drugim katedralama poput one u Bruxellesu, Parizu, Budimpešti, Londonu, Zagrebu, Luxemburgu, Londonu, Osijeku, Splitu, Dubrovniku, Zadru, Šibeniku te brojim drugim već sam pisala u svojim kolumnama „Pisma iz Belgije“ i „Moje razglednice“, a o sarajevskoj katedrali nisam, čekajući uvijek neki povod i novi put u Sarajevo. Evo povoda, a kud ćeš boljeg puta od onog stazama sjećanja.
U usporedbi s nekim od ovih gore spomenutih katedrala koje su stare i tisućama godina, sarajevska katedrala je „mlada“ posvećena 1889. godine. Ipak imala je svoju prethodnicu jer povjesni zapisi poput povelje hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. iz 1224. godine spominju katedralu svetog Petra koja je stajala „u župi Vrhbosni, u Brdu“. Naselje Vrhbosna se nalazilo na današnjem prostoru između Marijin Dvora i potoka Koševa. Nadbiskupija koja ima sjedište u Sarajevu se zove Vrhbosanska nadbiskupija.
Graditelj spomenute crkve svetog Petra bio je biskup Ponsa (Povša naveden u nekim izvorima) koji je nakon provale Tatara napustio Bosnu i preselio se u Đakovo. Od te katedrale sačuvan je oltarni kamen s natpisom: „Apostoli Petri Vrbos…“ i danas se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.
Uslijedila su stoljeća osmanilijske vlasti, a s dolaskom habsburških vladara i prvim vrhbosanskim nadbiskupom Slugom Božjim Josipom Stadlerom godine 1884. počelo se s gradnjom katedrale. Kažu da je svoju nadbiskupsku službu Stadler počeo riječima: “Adesso incomincia il lavoro“ odnosno – „A sada počinje posao”. Doslovno je katoličku crkvu u Bosni trebalo dizati iz pepela.
Na natječaju za katedralu najbolju ponudu je dao bečki poduzetnik Karl baron Schwarz, a posao je dobio mladi arhitekt Josip pl. Vancaš Hrvat po narodnosti, koji se školovao u Beču. Dominatni stil u arhitekturi i umjetnosti koji su njegovali bečki arhitekti bio je historicizam koji kako mu i ime kaže je nadahnut minulim epohama odnosno drevnim građevina i povjesnim stilovima romanike, gotike, baroka… a često je i kombinacija više njih.
Josip Vancaš se radi gradnje katedrale preselio u Sarajevo, a nadahnuće je našao u burgundskim crkvama građenim od tvrdog kamena, gotici i romanici. Vancaš je projektirao brojne zgrade u Sarajevu, ali i u Zagrebu i Ljubljani. U njegovom bogatom opusu je čak 70 crkava, 102 kuće, 12 škola te brojne vladine i općinske zgrade. Među najupečatljivijim Vancašovim građevinama su uz sarajevsku katedralu zgrada Zemaljske vlade za BiH sada zgrada Predsjedništva BiH u općini Centar, sarajevska poštu koja se ubraja u bisere arhitekture Secesije i zgrada Prve hrvatske štedionice u Zagrebu.
Sarajevska katedrala Srca Isusova kombinacija je stilova romanike i gotike, dva tornja dižu se u visinu od 43 metra, a posebnu ljepotu joj daje osmerolisna rozeta u gotičkom stilu ispod koje je reljef s prikazom Svetog Trojstva te kameni kip Srca Isusova osobni dar poduzetnika Schwarza izrađen u Beču.
Unutrašnjost katedrale bogata je vrijednim umjetničkim djelima koje je nemoguće navesti u jednom ovakvom tekstu. Meni su u sjećanju pet predivnih visokih vitraža za koje je nacrte napravio sam Vancaš. Glavni oltar izrađen je od mramora, darove za izgradnju oltara dali su uglavnom vjernici iz Hrvatske, a najviše iz Zagreba.
U lijevoj lađi je kip Gospe dar cara Franjo Josipa I. Vrijedi izdvojiti kako su vjernici iz Češke darovali sporedni mramorni oltar svete braće Ćirila i Metoda, a vjernici iz Slovenije šest zvona za katedralu koja su izlivena u Ljubljani. Kronike navode kako su se zvona oglasila 24. srpnja 1887., a ljudi su ih izlazili čuti jer je to nakon 500 godina šutnje crkvenih zvona bio poseban doživljaj.
U katedrali je pokopan nadbiskup Josip Stadler. Nadgrobna ploča je od bijelog mramora. Ovo je mjesto molitve i pohoda hodočasnika. Uvijek svježe cvijeće svjedoči o brizi sestara Služavki Malog Isusa čiji je utemeljitelj upravo nadbiskup Stadler. Živeći u teškim vremenima nadbiskup Stadler je utemeljio Družbu sestara služavki Malog Isusa, s ciljem da se skrbe za siromašnu i napuštenu djecu, za starije osobe i siromahe. Osigurao im je nadbiskup Stadler posjed „Betanija“ u predgrađu Sarajeva, a sestre pomagale siromašnima bez obzira na vjersku pripadnost.
Od nadbiskupa Stadlera bi puno mogli naučiti pojedini današnji političari i javne osobe društvenog života u Sarajevu koji hoće biti autoriteti negirajući prava i kulturu hrvatskog naroda, njegov doprinos, negirajući povjesne činjenice i izmišljajući neku novu povijest Bosne i Hercegovine. Ugledajte se na ovog velikana 19. stoljeća, koji je poštovao sve svoje sugrađane druge vjere, kako je zabilježeno u povijesnim spisima hodeći po njihovim kućama za Bajram čestitati muslimanima.
Isto tako je zabilježeno kako je za pedesetu godišnjicu svoga svećenstva nadbiskup Stadler svotu od 12000 kruna podijelio dvanaestorici siromašnih, vjenčanih parova, koji su toga tjedna trebali prvi puta sklopiti zakoniti brak u Sarajevu. Stadler je zaželio da se novac podijeli trima katoličkim, trima pravoslavnim, trima muslimanskim i trima židovskim mladim bračnim parovima.
Sam Stadler je izrazio načelo svoga života u rečenici: Imaj prema Bogu srce djetinje, prema bližnjemu srce materinje, prema sebi srce sudačko.
I putovanje stazama sjećanja završavam njegovim rječima: „Tko se nada milosrđu, neka sam bude milosrdan, tko milosrđe ište, neka je sam milosrdan”.