Susret titana… ima tona – nema slike – selfie zaboravile
piše: Mirela Marasović
Ima dana kad ti je baš dobro u životu, kada imaš osjećaj da možes pomicati brda, presađivati stabla golim rukama i umom stvarati nove svjetove… ima tih dana i predivni su!
Ali, ima i onih drugih, teških…
Onih kada ti treba topla ruka prijatelja, iskren osmijeh i osoba preko puta tebe koja je baš ponosna na tebe… Onda, kad ti to iz nekog razloga ne možeš učiniti sam za sebe… tada ti treba netko, tko će te podsjetiti na to, da imaš krila… snage i prostora biti ono što jesi…
Čovjek… neizmjernih mogućnosti, velikog, toplog srca i uma koji je toliko bistar da nema prepreke koju ne može savladati…
Treba, treba tu i tamo topla ruka, iskren osmijeh i topla riječ… ma, treba to svakome i ne preko telefona, ne preko poruke… treba ti to nešto, taj neki susret… susret titana…
E, ma takav se meni danas dogodio… da, u sred Berlina… u sred grada u kojem mi je davno srce ostalo i većina kreativnosti koja samo ovdje oživi…
Srela sam Sonju… našu Sonju… u tim momentima je uvijek negdje i naš Emil… smješka se… bodri, potiče i raduje se za nas…
Zašto ovo pišem?
Iskreno?
Ne znam… ali mislim da je zato jer me podsjeti Sonja da to znam, da to mogu i da je vrijeme… i meni, a bome i njoj… dosta smo se izležavale… krile od mogućnosti koje imamo… “od talenta Bogom danog“ rekao bi i Emil…
Šetale smo, dugo smo šetale… ovdje uvijek puno šetam… a u džepu mi karta za sva prijevozna sredstva.
Ja je kreten uvijek redovno platim, uvijek kupim… i kunem se, lakše se pješači s kartom za metro, S-Bahn, U-Bahn i bus u džepu… neka nas, ajmo još malo, još jednu ulicu dalje, jednu priču duže, jedno sjećanje srcu bliže…
Gdje ćemo draga?
Hoćemo li kavu?
Ma može, sve može…
I tako šetamo, pričamo… smijemo se… puno se smijemo… tu i tamo šutimo… pa se opet raspričamo i nasmijemo… neka nas… Dok šetamo ulicama tog predivnog grada, smijemo se na glas… inače bi bilo prostora i da poteče i koja gorka suza… Nije lako biti ni titan… valja to sve izdržati što te snađe u životu… što ti se dogodi, što te nemilosrdno sjebe i prisili na resetiranje… O, sjebe te do temelja i parkira na ugibalište života… i tamo ostaneš parkiran… Dok vrijeme prolazi… ti počneš zaboravljati tko si i što si… od kud si krenuo, od kud potekao, do kud dogurao i što sve postigao… Zaboraviš koje sve sposobnosti imaš i što si sve prebolio u životu… ma tako te grdo sjebe da se više ne možeš prepoznati ni u ogledalu…
I tako, našle kafić… o jadna nam majka i nama i kafiću… pored tolikog grada, birtija, kafana, kafića, objekata… nas dvije, Sonja i ja… sjele u nešto što je kafić, restoran… ma u nekoj zgradi, u podrumu zgrade…tačno između prehrambenih lananca… sjele bolan između Rewe i Pennya… majke mi ovo nije reklama… ovo je bio vijetnamski restoran – tamo sjele popiti kavu… Sonja naručila normalnu… a moju donijeli…a ona još kapa iz posude u šalicu… volim promjene, prkosim navikama, uvodim si novitete… naručim vijetnamsku kavu…
Pričamo, smijemo se… spomenemo se i Emila i Glasa i svega što nas veže, što nas je vezalo i što nas je sačinjavalo i još uvijek u nekom drugom obliku od poznatog sačinjava…
Ma, jesi me vala i izvela!!!
A neka si – svaka ti čast.
Svaka ti čast mila moja i na svemu ti hvala…vratila si me malo k meni… tutnula mi figurativo nalivpero u ruke… ono koje još nisam kupila u Dussmannu… i inspirirala me da pišem… hvala ti!
E, i još nešto… drugi puta ja vodim tebe na kavu… tamo negdje između Aldia i Lidla kad dođeš kod mene u selo… u Forbach… a do tada, budi dobro uz pjesmu Damien Rice-a: I Don*t Want To Change You /Ne želim te promijeniti.
Na nju smo iz nekog valjda finog razloga naletjele… dok smo šetale… mene pratile do hotela i nas obje do wc-a.
Lijepo te je vidjeti… baš te je lijepo sresti…
foto: Sonja Breljak