EMANCIPACIJA NA KVADRAT

SKOK U HLADNU VODU
piše: Mirela Bajlović Marasović
Prošli tjedan me zabolio zub. Bolio me do te mjere da sam čak i ja odlučila otići zubaru …ne volim zubare, liječnike, a policajce pogotovo …ali eto kad zaboli, ideš i gotovo …rovanje, zujanje, bušenje, grebanje, kopanje po zubu …mozgu …se odužilo …utrnulo mi pola lica, dobila konjske antibiotike i svašta još drugo, platila torturu kao svetog Petra kajganu …išla ja pametnica privatno …tko bi dočekao termin kod „socijalnog“ zubara?!…prije bi ga sama sebi popravila.

Došla s uputnicom i receptom kod kućnog doktora …ova isto svašta napričala …mene od svih tih doktora zaboljelo automatski cijelo tijelo … osjećala sam umor stoljeća i bila tako sretna što sam se napokon vratila kući. Ubila bi za malo mira i tišine …

Moja Maša, znatiželjna i vesela beba, odlučila baš tu noć da neće spavati, nego da će radije  to vrijeme namijenjeno spavanju utrošiti na vježbanje glasnica i hodanja …sve anestezije ovog svijeta me popustile, čak i dupla doza mandibularne…i kucka mi taj zub, pulsira, odzvanja mi bol u glavi …Maša sve življa i živahnija …iznenađena mojim oteklim licem …odluči se gricnuti me na brzinu, kako bi me opet podsjetila na to, da su njoj netom prije par dana nikle dvije savršeno bijele, zdrave, male, mliječne jedinice …i kako je njoj moj „Auuu!“ bio smiješan …odluči mala slatka zvijer ponoviti grickanje …i nekako je oko jedan ujutro jedva umirismo, Bogu hvala i  uspavasmo …

Zaspa ona, zaspa moj suprug …spavaju svi …a ja još uvijek čujem ono zujanje i kuckanje i osjećam kao da će mi se glava raspasti …i nekako pred zoru i ja zaspa …jedva, jedvice na jedvite jade …znam da je to samo zub …ali grozno je kad boli a ti sam u toj svojoj boli, tu su oni svi, razumiju te, ali nije to to…sam se rodiš i sam boluješ …

Nego, pitate se što sam sad do vraga htjela reći?! Hm, u biti ništa! Ovo je bio samo razlog zašto me nije bilo prošli tjedan …prošlu srijedu …ali još sam nešto važno i bitno zaboravila, pa ću to sad …počela sam opet raditi, vratila sam se na posao …žongliram između posla, kuće, djeteta, kuhanja, pranja, čišćenja, odgajanja i igranja, nespavanja i iscrpljenosti …san svake intelektualke(!) …a imam samo jedno dijete …jedva stignem misliti … i imam sto postotnu podršku i pomoć svake vrste od svog supruga …A mili moj Bože, kako to tek izgleda tamo gdje su svi ovi poslovi podijeljeni na muške-ženske poslove?! …to je da svisneš …zubobolja je vic naspram ovog …

Da je to ovoliko teško …!!! Nikad mi to nitko nije ni rekao!!!! Zašto mi nitko nije rekao da će mi trebati nadnaravne moći organizacije, nekakav trening za ovu vrstu preživljavanja, odvikavanje od sna?! …JE LI TO SVE?! Što me još čeka???? Hoću li ikad više imati vremena pročitati bilo kakav …eto ne moram ni birati …roman u miru …bez onog:  Aaaaaaa, izgorjet će ručak, pokisnut će roba, zakasnit ću …ćemo …ćeš …moram još ovo i ono i sad i odmah i nikad kasnije nego SAD …i kreneš na posao i ne vjeruješ sam sebi da su tek dva sata popodne, a ti mrtav umoran …i dođeš na posao …umor te prođe, radiš, daješ svoj maksimum, odradiš svoje …sjedneš u auto …odahneš …dođeš kući …i ne možeš ni makac …jer si satrvena …i jadna i smotana i NEORGANIZIRANA …i kao trebala bi još odraditi sve ono što danas nisi stigla …i da, uvijek, ali uvijek te još nešto čeka …i onda poslije svega trebam poslati kolumnu …

Ma ljudi Božji, Sonja, Emile ja Vas volim i rado pišem, ali ja ne znam o sebi, glava će mi pasti na tipkovnicu!!!! …a oni osjećajni, nježni, razumiju, ne ljute se …pa meni još gore …

I ovdje bi stala sa žalopojkom …Svaka čast svim onim ženama koje ovako funkcioniraju godinama …a imaju više djece od mene!!! Ja Vam se divim svima i skidam kapu i naklon do poda jer Vi ste kraljice!!!

Ali što je najgore kod Vas, pa Vi se NIKAD ne žalite, ne kukate …Vi to odradite, pretrpite ili što već …i nikom ništa! A onda dođu ovakve mutave kao ja, KAŽU SVE OVO NA GLAS …pa mi …ja i slične meni …pored Vas izgledamo kao kakva prvoaprilska šala … Pa pokažite malo milosti …recite nam koliko je teško …jadne mi …vi …svi zajedno …stvarno nije jednostavno …a ovo je EMANCIPACIJA …ako se ne varam …feminističke teorije su mi bile izborni kolegij …i svemu nas nauče, a na ništa ne pripreme …O žalosti, smiješna li si!!!

Kažem neki dan svojoj mami: „Ljiljo moja jedina, ja ti ne znam za sebe!!! Posao, kuća, dijete …mislim stvarno mi je dosta! Ništa ne stignem, ni čitat ne stignem!!!!“ A kaže moja Ljilja na to: „Mirela, reci ti mami kako je dijete roditi. Tri posla, troje djece, kuća …jedna, druga, treća u jednoj, pa drugoj i sad u trećoj državi …“

I što joj reći na to?!

Nadam se da mi ne zamjerite što skrenuh s teme, ali morala sam …dužna sam to sebi i svim drugim mladim ženama koje iz dana u dan …svaka u svom kraju svijeta skočiše u vodu kao i ja i sad plivaju …plutaju na leđima …dok se NE ORGANIZIRAJU…

A ja, ja se u sljedeću srijedu vraćam kao nova …obećavam …i nastavljam tamo, gdje sam stala u ovoj svojoj priči …ispred zgrade Sveučilišta u Zadru …

Lijep pozdrav

Mirela