MALI JEZIČNI SAVJET
Časopis Jezik
Bleiburg je jezično zanimljiv ponajprije zbog pridjeva koji se izvodi od početne imenice, pridjeva na -ški: bleiburški. Ako pridjev bleiburški nije dio vlastitioga imena, piše se malim početnim slovom – bleiburški zločin, bleiburško stradanje, bleiburške žrtve. Ako je pak dijelom vlastitoga imena, piše se velikim početnim slovom: Bleiburško polje. Pitanje velikoga i maloga početnoga slova ovdje nije ni u čem sporno, suglasna je sva hrvatska normativna literatura oko toga. Suglasnosti u literaturi nema oko lika pridjeva – treba li ga pisati izvorno ili prema izgovoru – treba li bleiburški ili blajburški? Na prvi pogled, kao da dvojbe nema – ovih je dana Bleiburško polje u središtu pozornosti, a hrvatski je tisak vrlo složno i suglasno pisao o bleiburškim stradanjima na Bleiburškom polju, nije se moglo vidjeti ništa blajburško.
Zbog toga Hrvatski jezični portal – hrvatski mrežni rječnik – krupno odstupa od suvremene upotrebe. Naime, ondje piše:blajburški, a lika bleiburški uopće nema. Budući da je Hrvatski jezični portal, kako stoji na njihovim stranicama, nastao na temelju rječnika Vladimira Anića i pravopisa Vladimira Anića i Josipa Silića, jasno je onda zašto blajburški – Anić-Silićev pravopis traži da se pridjevi od imena tuđih naseljenih mjesta pišu prema izgovoru: kako minhenski (prema München),njujorški (prema New York), jorčki (prema York) tako iblajburški. Isto je i u pravopisu Matice hrvatske.
Druga pak pravopisna tradicija, ona u Školskom pravopisu i Babić-Moguševu pravopisu traži da se pridjev piše izvorno do našega dometka (-ski, -čki, -ški), kako münchenski, newyorški,yorčki, tako i bleiburški.
Kojoj se tradiciji prikloniti – tu nema dvojbe jer se upotreba već jest priklonila pisanju bleiburški.