Anđelka Korčulanić
Ne plačem za razbijenim valom,
ne plačem zbog otrgnuta lišća žuta
ni nad smrću prpošna oblaka ne plačem.
U radosnu pohodu
sve će se ponoviti nebrojeno puta;
val će i opet dosegnuti obalu,
zeleni pastuh proljeća projahati
kroz gipko ljeskovo pruće,
mladica masline prkositi sječi
i nebo u čašku šafrana istočiti ganuće.
Ja plačem nad plavim grobom ptice
nadomak lanjskog gnijezda,
nad utihlim zvonima dječjega smijeha,
nad gorčinom presoljenih riječi
i nedovršenim snom
pod hladnim svjetlom nesklonih zvijezda.
Sve će se ponoviti, sve oko nas,
kad predamo se od sebe jačem.
Samo samotnom srcu, u vječnoj vrtnji
ispalom iz kruga, povratka nema.
Neoplođeno za života,
u nigdini neće pronaći spas.
I nad njim plačem.
———————————-
Iz zbirke VRIJEME NE ZNA ZA MILOSRĐE