na uskom šumskom putu.
U noć crnu
suzu je pustio žutu,
ne mogavši dozvati srnu.
Vidjela sam bijelu sovu
iz duplje na lipi javila se hukom
s porukom jelenu: „Bježi!“
Za grmom gloga krio se lovac
naoružan strijelom i lukom.
U srce šume, k Perunovu dvoru
slijedila sam Jarila krišom,
bršljan mi iza leđa snubio mladu brezu.
Slutila sam, i Morana je negdje u blizini,
na koži sam zbog nje ćutjela tihu jezu.
Rusalku kako pleše vidjela sam načas,
skladom pokreta oduze mi glas
pa s grane vrbe skoči u začarano vrelo
i mokrom kosom u letu
ovlaš mi dotakne čelo.
Sretoh viteza zelenog lica i ruku,
tijelom sraslog uz jasenovo drvo.
Odvest ću te u jagode, on mi reče,
ako mi zelene usne poljubiš prvo.
Tek što sam ga poljubila
na zelenoj posteljini s uzorkom lišća,
naglo sam se probudila.
Zelenog viteza nigdje,
jagode nisam ni okusila.
———————————
iz zbirke NA VIHORU LJUBAVI