Nakon uživanja u prekrasnoj glazbenoj večeri Tamburaškog orkestra Wellebit 1902.
prilog: Sonja Breljak
Berlin/ U Berlinu je ovih dana poprilično hladno, dnevna temeperatura nije rasla više od -4 a noćna bi se zadržala na podioku -9. A baš u takvoj jednoj hladnoj večeri, u nevelikom prostoru restorana “Zum Kegel” u berlinskoj četvrti Tegel, bilo je poprilično toplo. I to posebno oko srca.
Naime, ovdje su glazbenu večer za hrvatske i njemačke prijatelje priredili članovi Tamburaškog orkestra Velebit 1902 ili po njemački, ispravno napisano, Tambouraschen Chor Wellebit 1902. Ovo je izvorno ime koje je tamburaškom orkestru davne 1902. godine nadjenuo Hrvat Franz Krznar, jedan od osnivača koji je orkestru nabavio i note i instrumente iz Hrvatske. Franz Krznar je ujedno i jedini Hrvat koji je od te godine osnutka do danas svirao u ovom orkestru. Njegovi posmrtni ostaci leže na groblju u Reinickendorfu, na zidu slika spomenika i godina smrti 1945-ta, a spomen i sjećanje više od stoljeća u repertoaru je ovog orkestra, u melodijama, notnim bilježnicama, bojama, strasti za tamburicu i hrvatskim melodijama koje su se prenosile generacijama njenih članova i njihovih obitelji. Primjerice, današnji voditelj Wellebita, Horst Budde, njegov je član više od 65 godina a prije njega su svirali i njegov otac i djed.
Dakle, danas je u sastavu orkestra malo, premalo članova. I ne svira se samo tamburica već i mandoline i gitare. Ali još uvijek izvrsno zvuče. I strasti i ljubavi za glazbu ne manjka. Pa iako se više i nema zdravlja i snage za davno obećavana a neostvarena putovanja u Hrvatsku u kojoj nitko od njih nikada nije niti bio, ili velike ljetne i adventske koncerte kakve su održavali sve do prije koju godinu, ima se volje i želje za ugodna druženja i glazbene susrete u restoranu Zum Kegel gdje sviraju i probaju i druže se svakoga četvrtka uvečer već više decenija. Jednom godišnje naprave glazbenu večer za ljubitelje glazbe općenito i jednom za hrvatske prijatelje.
Upravo sinoćnje druženje bilo je namijenjeno i hrvatskim prijateljima pa je i repertoar tome preilagođen. Putem našeg Glasa najavilo se dan prije i petnaestak onih koji žele biti tamo gdje Wellebit svira. I vokalna solistica Đurđa Brozičević koja s Wellebitom duge godine nastupa, odradila je s njima probu tjedan prije i pripremila “glasne žice”. Zabrinuh se i hoćemo li svi mi najavljeni i stati u neveliki prostor knajpe Zum Kegel. A onda su izjutra zaredala otkazivanja, prehlada je brojne pokosila. Čak je i vokalna solistica otkazala nastup iz istih razloga. Dakle, i nije baš izgledalo kako će to biti ispunjena, uspješna večer. Kad gle, Wellebit se lako ne predaje. Oni svi, vjerujem preko osamdeset, a svi zdravi. I od programa, na našu radost, ne odustaju.
Večer su započeli poznatom njemačkom melodijom “Gut wieder hier zu sein”/ “Dobro je opet biti ovdje”, koja me uvijek iznova dirne. A nastavili sa starim hrvatskim napjevima, prošetali Zagorjem, Slavonijom, Dalmacijom. Tamo gdje se trebao čuti fini glas Đurđe Brozičević, “uskočio” je na brzinu stvoreni mali zbor hrvatsko-njemačkih slušatelja. Koja divna večer!
–Ovo je stvarno jedinstveno, takvo što nema nigdje u svijetu! Ovim riječima su s ushitom, uživanjem i divljenjem propratili ovu glazbenu večer Tamburaškog sastava Welebit 1902, Mladen Nimac, prvi tajnik Veleposlanstva Republike Hrvatske i njegova supruga Renata Nimac, također zaposlenica Veleposlanstva, pokazavši iskrenu zainteresiranost, što je članovima Wellebita uvijek iznimno drago, a bome, i glazbenu nadarenost.
Na početku drugog dijela programa, Horst Budde je iza svog velikog basa starog stotinu godina, progovorio koju rečenicu i o povijesti ovog orkestra. Na zidu su i fotografije koje o tome svjedoče. Poveljom koju im je prije koju godinu dodijelila hrvatska država jako se ponose. O tome svemu govori i Monografija koja je ove godine tiskana u povodu 120 godina postojanja Wellebita.
Dok je vani “pucao” minus, u maloj prostoriji restorna Zum Kegel, na dnu ulice Grußdorfstr. u četvrti Tegel, duše su se grijale na glazbi što su je svirali Nijemci a pjevali i Hrvati: Lepe ti je, lepe ti je Zagorje zeleno, Dalmatinka, Blijedi mjesec, Falile se Kaštelanke, Marijana…
Ako je sve ovaj puta i pokušala omesti prehlada, nije u tome uspjela. Samo još dokaz više, kako nam za sreću u stvari, malo treba.
Pa, do neke nove prigode, nadamo se skore, dok još ovakvi entuzijasti, poput ovih 12 preostalih članova Wellebita postoje i glazbu, ljubav i prijateljstvo prema Hrvatima svjedoče i šire. Ponovilo se!
