tekst i foto: Tena Pavlina Mužević
Djeca su već usnula. Sjela sam na rub kreveta čudeći se tišini. Oko mene. U glavi nikad nije bilo tiho.
Gledala sam kroz prozor kišu kako pere razrovani asfalt. I aute kako klize u noć. Što nose? Brige? Ljubav? Tugu? Netko se vraćao iz izlaska, netko sa dječjeg rođendana, netko iz bolnice. Svatko je imao svoje brige i nade…
I ja sam, zamišljajući ih, osjećala S V E.
Digla sam pogled na nebodere. Od 3, srednji je bio najsvjetliji. Tu su ljudi najmanje spavali. Smijali su se humorističnoj seriji. Previjali ozlijeđenu ruku. Tjerali muhu iz stana. Uspavljivali uplakano novorođenče. Povraćali od trudničke mučnine. Rezali nokte na nogama. Ljubili se. Ljutili se.
Nekom je pao kamen sa srca. Nekom je srce procvjetalo. Nekom je mačka mnjaukala. Netko se prvi put zaljubio. Netko je prvi put dobio jedinicu u.školi. A nekom je umrla mama.
Čula se i dalje tišina. I zvuk guma po mokrom asfaltu.
Suze su mi klizile od neke sreće. I tuge. Od suosjećanja.
Lev me skužuo i došao tiho do mene, zagrlivši me.
Ljubila sam ga u oštru kosicu.
I on će osjećat jednom sve.
I on će se prvi put zaljubiti. Prvi put dobiti jedinicu.
I njemu će jednom umrijeti mama.
Stiskao me kao da mi čuje misli.
Grlila sma ga kao da razumijem misli.
Vani je kiša i dalje padala.
Točkovi su se okretali.
A svjetla na srednjem neboderu lagano gasila.
