U 95. godini života jučer je preminuo Filip Ćorlukić, naš dida Filip koji je bio (i ostao) najstariji suradnik Hrvatskoga glasa Berlin.
Uredništvo
Život je, poput kakva tobogana, ljuljaške u kojoj smo sad gore, sad dolje, čas ispunjeni radošću a potom ubrzo opet tugom. Takvi su i ovi dani iza. Lijepe vijesti jučer je nadvladala ona tužna – preminuo je Filip Ćorlukić, naš dida Filip, prijatelj i najstariji suradnik Hrvatskoga glasa Berlin.
Dida Filip bi s početka iduće godine napunio 95 godina života ispunjena brojnim događajima i doživljajima. Na našim stranicama se pojavljuje u rubrici Prorok prošlosti u kojoj smo skoro dvije pune godine, od 2017. do 2019. godine, u 138 odvojenih a tematski povezanih cjelina, objavili cijeli sadržaj njegove knjige naslova “Moja sjećanja na minulo stoljeće“,
Filip Ćorlukić rođen je 6. siječnja 1928. u selu Vrhovi kod Dervente, od oca Stjepana, željezničkog službenika i majke Kaje, domaćice. Prva dva razreda osnovne škole je pohađao u derventskoj osnovnoj školi časnih sestara, da bi je zbog očeva premještaja nastavio u tuzlanskoj osnovnoj školi časnih sestara. U Tuzli je pohađao gimnaziju do jednog dijela šestog razreda, a budući da mu je otac početkom 1943. premješten u Bosanski Brod i on je pohađanje nastave nastavio u Derventi.
Pred kraj rata, s cijelom obitelji pješice odlazi u Zagreb, a početkom svibnja se s ocem upućuje prema Austriji. Na Bleiburškom polju su zarobljeni i u kolonama četveroredova upućeni prema Mariboru. Sretno su prošli sve ono na što su nailazili i vratili se na djedovsko imanje u Vrhove.
Nakon godinu dana nastavio je pohađati gimnaziju u sedam kilometara udaljenoj Derventi. I usprkos svim teškoćama, iz mnogih je predmeta, a posebno prirodnih znanosti bio najbolji đak u razredu. Maturirao je 1948. i na angažiranje svoga profesora fizike dobio stipendiju za studij tog predmeta na PMF u Beogradu.
U vrijeme dok je pripremao diplomski rad, Vojna industrija je od fakulteta tražila fizičara praktičara za jedno važno radno mjesto. Budući da je bio nedvojbeno najbolji praktičar (ostali su se više bavili matematičkim teorijama), fakultet je predložio njega.
Otišao je na razgovor u Vitez, gdje je bila tvornica eksploziva i bez obzira što još nije bio diplomirao primili su ga na radno mjesto šefa poligona. Bez obzira što nije bilo neposrednih posljedica, opterećenost političkom prošlošću imala je utjecaja, pa je nakon izvjesnog vremena prešao u novoizgrađenu tvornicu celuloze i papira u Maglaju. Bila je to tada najsuvremenija tvornica u Jugoslaviji u kojoj je preuzeo odjel za održavanje instrumentacije i uređaja za automatizaciju.
Bila je to za njega fantastično dobra škola. Nakon četiri godine postao je vrhunskim stručnjakom ne samo za to tada novo područje tehnike, nego također i za suvremenu tehnologiju celuloze i papira, pa je dobio posao u Zagrebačkoj tvornici papira, gdje je uskoro postavljen za tehničkog direktora. Od 33 tvornice papirne industrije bio je najmlađi tehnički direktor i jedini vanpartijac. Nakon velikog požara u starom pogonu na Zavrtnici došao je u sukob s direktorom oko načina saniranja posljedica požara, pa je podnio otkaz i zaposlio se u Industroprojektu koji ga je u svojstvu nadzornog inženjera na gradnji rafinerije nafte u Assabu na Crvenom moru poslao u Etiopiju.
U izvanredno teškim klimatskim uvjetima, svakodnevno je s izvođačima radova brzo obišao pogone, dok je ostalo vrijeme uglavnom provodio u svojoj klimatiziranoj sobi. Od kad je 1946. (kada mu je bio spriječen upis u gimnaziju) sjedio u hladu stoljetnog hrasta i čitao Bibliju, prvi put je imao vremena da se pozabavi pitanjima koja si je tada postavljao. U ozračju stalnih razgovora o tek završenom II vatikanskom saboru, o kojima je svakodnevno slušao preko Radio Vatikana, odlučio je započeti sa znanstvenim komparativnim istraživanjima svih povijesno poznatih religija.
Nakon Etiopije je tri godine radio kao nadzorni organ na izgradnji rafinerije nafte u Bos. Brodu, zatim pola godine u svojstvu pomoćnika tehničkog direktora međunarodnog tima na dovršenju i puštanju u rad tvornice celuloze u Bangladešu, pa još godinu dana kao savjetnik za proizvodnju celuloze u istoj tvornici. U tvornici celuloze u Jedrenama u Turskoj radio je u svojstvu tehnološkog direktora njemačko-turskog tima za puštanje tvornice u pogon.
Od 1985. do 1990. je vodio školu za specijalizaciju kadrova za mjerenje i automatizaciju u Zagrebačkom poduzeću ATM. Od tada je u mirovini, a zbog mirnijih uvjeta rada 1995. seli u Pulu. Objavio je “Kamo ideš čovječe”, “Quo vadis homo”, “Isus, Mesija”, “Moja sjećanja na minulo stoljeće”, “Objedinjeno Evanđelja”, “Kuran”, “Stipine priče i pjesme”i “Hrvatski heretik”,
Od knjiga tehničkog sadržaja objavljene su sljedeće: Mjerenje temperature u industriji i Mjerenje protoka fluida, obje u nakladi Tehničke knjige i Tehnologija papira u nakladi Školske knjige. Također mu je objavljena i mala povijesna knjiga: Uzroci raspada Jugoslavije. Od 1974. god. je bio na popisu znanstvenih istraživača Hrvatske.
Posljednje godine života, nakon nekoliko moždanih udara, Filip Ćorlukić je proveo u domu za stare u Puli. Otežano pisanje nije sasvim ometalo komunikaciju. Često bi napisao koji kraći ili duži email iz kojeg bismo izvukli još po koju crticu iz njegova života i zadržali ju na našim stranicama za neke buduće generacije. Iz redova, priča i sjećanja objavljivanih u rubrici Prorok prošlosti, sasvim sigurno se od pokojnog Filipa Ćorlukića, može puno naučiti o svijetu vremenu i ljudima.
Počivao u miru, dragi dida Filipe. Obitelji, a posebno dida Filipovom unuku Sebastianu koji je s nama održavao komunukaciju ukoliko bi ona redovita i direktna zakazala, izražavamo toplu sućut.
Bliže informacije o vremenu i mjestu posljednjeg oproštaja i pokopa, objavit ćemo naknadno.