Dragan Gortan
između zemlje i neba
čovjek oduvijek dvoji
dano je sve što mu treba
i van toga uzet se boji
.
al’ duboko u sebi ćuti
da stvoren je za više sfere
da nisu to jedini puti
što život pred njega stere
k nebu svoj pogled diže
prestrašen vlastitim mrakom
dok zemlja se bliži i stiže
sudbinskom hladnom ga rakom
između neba i zemlje
čovjek se oduvijek nećka
omamljen mirisom žemlje
prestravljen hladnoćom stećka
ostaje zauvijek tako
zdvojan u neravnoteži
da tijelom u blato tone
dok duhom u nebo bježi