piše: Marica Žanetić Malenica
Sa sjetom se sjećam tih sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada je Kemo (Kemal Monteno) pjevao svojoj Branki o jednoj noći u decembru, u kojoj bi ljubio njene bijele ruke i njihova sina, a ja sam tada, u bivšoj državi, ljubila muža i dvije kćeri, bila zaposlena žena i domaćica.
Pa sam tako, tijkom decembarskih dana, okretala stan naopačke: prala prozore i zavjese, usisavala svaki kutak; poklone na gomile kupovala i pakirala; kolače iz legendarne Dikine kuharice mijesila i pekla; naručivala prasetinu i puretinu kod svog mesara od povjerenja; namakala i kuhala bakalar na brodet; sjeckala sastojke za tonu francuske salate… Čak bih i prašinu obrisala, što mi nikad nije bio omiljeni hobi. Naime, nastojala sam da mi je sve na svom mjestu, pa i ona.
A kada bi kuća počela odisati svježinom, slijedila bi faza ukrašavanja. Okitio bi se stan zlatnim, srebrnim i crvenim trakama, a fragilne kuglice od lažna zlata i srebra vješale bi se na umjetni bor, kako iglice ne bi padale po umivenom podu našeg stana koji je morao biti čist, topao i mirisan barem u te decembarske dane. Za vrijeme kojih sam u prazničkoj atmosferi okupljala draga rodbinska i prijateljska lica, i čašćavala ih za svojim stolom srdačno i domaćinski. Bila sam mlada i vrijedna, dobro sam se osjećala u svom tijelu te hodala životom sto na sat.
Decembarske dane zamijenili su, u novoj državi, prosinački. Kemo je i dalje pjevao Branki o jednoj noći u decembru, u kojoj bi ljubio njene bijele ruke i njihova sina, a ja sam i nadalje ljubila muža i kćeri, bila zaposlena žena i domaćica koja je tijekom prosinačkih dana okretala stan naopačke te revnosno radila sve gore navedeno. Kako bih u blagdanskom ozračju u svom domu okupljala draga rodbinska i prijateljska lica i ugostila ih za svojom trpezom srdačno i domaćinski. Bila sam još relativno mlada, još uvijek vrijedna, dobro sam se osjećala u svom tijelu te hodala životom sto na sat.
S godinama, koje su mi pod bor nesmiljeno stavljali upravo ti prosinački dani, kojima sam se tako radovala jer su unosili šušur i šarenu lažu u naše prozaične svakodnevice, i moj život se postupno mijenjao. A s njim su snaga i radni elan pomalo posustajali. Pa sam tako počela naručivati kolače od slastičarki umješnijih od mene, što me je rješavalo jedne od zahtjevnijih blagdanskih obaveza.
A onda je osvanula godina koja je moj život okrenula naopačke, baš kao što sam ja redovito okretala stan u decembarske i prosinačke dane. Te godine, jednog dana u siječnju, Kemo je prestao pjevati Branki o jednoj noći u decembru, u kojoj bi ljubio njene bijele ruke i njihova sina, a deset dana poslije ni ja više nisam mogla ljubiti svojega muža.
Prosinački dani su i dalje uporno kucali na vrata mojega stana, baš kao što su i ove. Ali ja ga više ne okrećem naopačke, tek operem zavjese i prozore da se ne sramim Sunca i Mjeseca, počistim ga ovlaš i na brzinu. Ne idem u velike nabavke, ne kupujem tuku i prasetinu, ne kuham bakalar na brujet (jedem ga po restoranima) niti pravim francusku salatu (koja svoj naziv nosi bez valjana razloga jer niti je napravljena u Francuskoj, niti ju je napravio Francuz, ali to je već druga priča). Kako više nisam ni slastičarka, zasladim se ponekom donacijom koju dobijem od mojih vrijednih nevjesta i prijateljica, ako se u te dane zateknem u Splitu. Ove godine guštat ću u vrsnim kolačima moje prije Ane, majke zagrebačkog zeta, koja zna da sam osobito slaba na njezinu međimursku gibanicu (onu sa sirom, jabukama, orasima i makom).
Ni bor više ne kitim. Posljednjih godina ga glumi jedno svijetleće drvce, koje mi počne žmirkati čim mi prstom zaprijeti mrak. Izračunavši da ću u svojemu splitskome domu, tijekom ovoga prosinca, biti ukupno sedam dana nisam ga niti donijela iz podruma. Ali, nisam ni posve podbacila. Na stol sam stavila crveni stolnjak, na njega nadstolnjak s blagdanskom ornamentikom, a na njega decentni mali aranžman smješten u širokoj čaši na visokoj nozi jer ja, posljednjih godina, priznajem samo te čaše. I da, kupila sam božićnu zvijezdu da u mom domu diše dok mene nema. Sve na manje, reklo bi se.
Sada sam relativno stara, ali i mlada… uglavnom sam vrijedna, tek ponekad lijena… putujem jer u duši sam skitnica, ali i svratim ponekad u svoj dom da me ne zaboravi i ne promijeni bravu… dobro se osjećam u svomu poprilično presloženom tijelu te hodam životom ne baš sto na sat, ali približno.
