piše: Dražen Radman
Otišao je Massimo… Prije nekoliko tjedana, vozeći se, prvi put sam čuo pjesmu ‘Zamisli’. Pažljivo slušajući riječi ove predivne pjesme, oči su mi se napunile suzama…
Pomislio sam: “Bože, koji tekst pjesme… Onaj koji ju je napisao i Massimo koji je pjeva kao da žele reći:
‘Čovječe, zamisli, pa mi smo svi stvarno kao listovi…i svi ćemo u jednom trenutku ovaj život napustiti… A to može biti bilo kad…mimo naših planova… Zamisli, kako jednostavno i – samo tako.”
Kako je važna ova pjesma… Kako je istinita spoznaja da ćemo jednom ‘kao list pasti s drveta’. I što onda…? Je li to zbilja kraj?
Odgovor je, vjerujem, jedino u istini da je Isus Krist došao među nas, dao svoj život za nas, umjesto nas, naše grješnosti i smrtnosti…Vjerujem da je uskrsnuo i da će svaki čovjek koji mu se iskreno preda, makar pred samu smrt, živjeti i kad umre…
“Tko god živi i vjeruje u me, sigurno neće nikada umrijeti...” (Ivan 11:26)
Smisao Božića…nije ugođaj…nije blagdansko raspoloženje…nije obiteljsko zajedništvo…
Ne budimo naivni, smisao Božića je da je među nas sišao najveći dar svih vremena – za sva vremena. Smisao je – On.
I, na koncu, smisao je da taj ‘list’, kad god mu dođe vrijeme da s krošnje padne, padne u naručje svoga Stvoritelja i Spasitelja, a ne u ‘crnu zemlju’. Čovječe, zamisli, zamisli to…
ZAMISLI
Naivno čuvam dane
odavno odbrojane
naivno gledam kako lišće
nikako da se preda
Dani k´o suhe grane
odavno odrezane
al´ nikom ja ne dam
da na njih staje
da na njih sjeda
Zamisli, jedan od listova sam tih
zamisli, jednom ću ovu krošnju napustiti
Zamisli, vjetar zamrsi planove kao grane
i, kao list s drveta padnem
Više ne dijelim dane
na pogrešne i prave
i proljeću treba jesen
da svu paletu boja iznese
Dani k´o suhe grane
odavno odrezane
al´ nikom ja ne dam
da na njih sjeda
Zamisli, vjetar zamrsi planove kao grane
i, kao list s drveta padnem