piše: Milan Rajšić
Stigao je! Veliki Božićni cirkus je stigao!
Ja nisam mislio na božićni cirkus oko poklona, oko zagorjele svečane večere, oko vječne teme uz prepun ormar: “…nemam ništa za obući…”, oko liste gostiju, oko gužve u kupaonici, oko…
Ja sam mislio na Božični cirkus s dreserima divljih životinja, akrobatima, žonglerima, mađioničarima, tužnim klaunima, glasnom cirkuskom kapelom, svjetlima reflektora…
Ja sam mislio na cirkus pod šatorom, onako kako ga se sjećam već šest desetljeća.
Jedan od tri stotine cirkusa, koliko ih je još preostalo u Nijemačkoj, gostuje u mome gradu, svakoga predbožićnog perioda.
Cirkusi dolaze i odlaze, a ja trideset godina nisam zakoračio u magiju cirkuske šatre.
Za cirkuski svijet sam se osjećao prestar.
Posljednji, pravi, veliki, šareni, bučni, veseli… cirkus sam posjetio u Budimpešti (već desetljećima na istom mjestu i predstave u isto vrijeme).
Bilo je to prije rata u Hrvatskoj, dok su djeca još bila djeca.
U posjetu svom prvom cirkusu vozio me otac na biciklu, kroz prekrasnu hrastovu šumu Haljevo, šest kilometara do Belog Manastira.
Pamćenje me još drži: bio je to “Vargas cirkus”.
U cirkuske prostore sam rado ulazio i bio dva tri sata u jednom drugom svijetu, na jednom drugom planetu.
Strahovao sam za akrobate na trapezu, s ponijima sam trčao u krug manege dok dreser maše i puca “kamdžijom”, vidio sam u cirkusu svoju prvu kamilu, otvorenih očiju i usta uživao u blještavim šljokicama i jeftinim sitnicama, koje uopće ne volim u normalnom životu, ali u cirkusu…
Raspadao sam se od smijeha i padao s neudobne stolice, dok su klaunovi obučeni u šarena, dva broja veća odijela, u cipele koje su više podsjećale na peraje za plivanje, s ogromnim crvenim nosom i neizostavnim tužnim licem na kojemu je uvijek bila nacrtana velika suza, padali, zapinjali, prolijevali, upadali, propadali, šamarali, spoticali se, vikali glasno i tužno: “…mama, mama…”, smijali se, plakali, vrištali…
E, tako se ovih dana, jednako kao i ja prije više od pola stoljeća, moj mali unuk preselio u carstvo cirkusa. Niti se diše, niti trepće. Dva sata.
Fascinacija romantične, nostalgične zabave, iz vremena dinosaura, živi i danas. Izuzme li se bljeskanje telefona i fotoaparata, ni najmanjega traga od digitalne svakodnevnice.
Dragi moj unuče, hvala što si me ponovo odveo u svijet snova.
“Došli su muzikanti s harmonikom, s gitarama i s trubom…”
“Bio i veselio nas, cirkus s akrobatima, žonglerima, klaunima…”
“Otišli muzikanti s harmonikom, s gitarama, i s trubom…”
“Ostade tuga za cirkusom, akrobatima, žonglerima, klaunima…”
/Zvonko Špišić, godina sedamdesetih i ja u svojim sedamdesetim godinama/
*****
Ne može čovjek stalno živjeti pod cirkuskim šatorom, jednako kao što ne može živjeti ispod staklenog zvona.
A izlazak i realnost u stvarnom svijetu, više je nego bolna i neugodna.
Tri stotine dana je, kako po Ukrajini padaju agresorske bombe, granate, projektili i kako se sve ne zovu te strahote, demokratskog i nedemokratskog svijeta.
Prošlo je tri stotine dana, u kojima se čulo tek dva-tri stidljiva poziva i prijedloga za činjenje mira.
Sramotno i skaradno. Kako to samo može nekome pasti na pamet.
Rat mora ići dalje, trajati prosječno četiri godine, mine se moraju posvuda posijati, rušiti se mora kako bi se gradilo novo, prostora za groblja ionako ima dosta, jer baš i ne obrađujemo zemlju, djeca trebaju plakati i od odraslih učiti mrziti, kako bi kad-tad na red došla osveta i poravnavanje starih računa.
A mi? Što je s nama?
Mi moramo sjediti u ugodnoj fotelji, piti hladno pivo, gledati nogomet, igrati igrice, s vremena na vrijeme pogledati tuđu muku, navijati za jednu ili drugu stranu, podržavati slanje oružja i “herojsku borbu” jednih ili drugih.
A onda? Što poslije toga? Pojela maca!
Sjećate li se imalo, s kojim entuzijazmom i strašću, smo “vodili” i podržavali “nas” rat u Siriji?
Ili možda u Iraku?
Sigurno se nismo angažirali u ratu u Jemenu, jer je to za medije, vlasti i poslove, premali zalogaj.
Kome taj Jemen nešto znači.
Nakon osamdeset dana neprekidnog bombardiranja iz pravca Baranje i iz Tenja, prije više od trideset godina sam napustio Osijek u kojem sam živio kao kralj u Francuskoj, pridruživši se velikoj svjetskoj Internacionali, sastavljenoj od stotina milijuna izbjeglica, prognanika, neželjenih, protivnika rata i nasilja, ljudi koji misle svojom “tikvom”…
Ljudi, koji su spremni svugdje i sa svakim skupa živjeti, ali nikome ne služiti, ne biti nikada dio mase, krda, čopora…
Odrastali smo kasnih šezdesetih, protestirali protiv rata u Vijetnamu, uz parolu “Vodite ljubav, a ne rat!”
Starim i idem prema kraju, ali zasigurno, uz ideju “Make love, not war!”