PUT ISTINE
piše: Dražen Radman
Split/Da vam pravo kažem, ne znam prema kome bih trebao najprije uputiti nekoliko riječi nakon subotnjih događanja na Rivi. Prema prosvjednicima s nasilno izraženim negodovanjem? Prema onima koji su bili u povorci? Prema pojedinim intelektualcima i novinarima koji jesu ili nisu podržali održavanje Gay pride-a? Prema policiji? Možda prema dijelu gradskih i državnih političara? Prema dijelu crkvenih struktura? Prema odgojno-obrazovnim strukturama? Ili možda prema onima koji će se ovim događajima još dugo ‘hraniti’ te tako akumulirati nove netrepeljivosti prema nekoj od navedenih, ‘suprotnih’ skupina, smatrajući je glavnim krivcem za nemila zbivanja?
Što reći i koga je uopće briga za nečije mišljenje ili čak za istinu? Kome je, uopće, danas i stalo do istine, kao i do dubljih (stvarnih) uzroka ovako devastiranog stanja u našem društvu? Koliko ljudi mari za stanje duha kao o nekoj bitnoj i relevantnoj stvari? I što ako baš zbog postojećeg i, očigledno, siromašnog stanja duha – upravo i žanjemo ovo što imamo na svakom koraku i gotovo u svakome selu, gradu?
Ne ulazeći, ovaj put, u detalje, pokušat ću reći nešto naivno. Reći ću, naprimjer, da naš pravi problem nisu drugi i drugačiji ljudi, nego nešto sasvim prozaično – nedostatak istinske ljubavi i istinskog kriterija u nama samima. Dakle, uzvišenog kriterija kao neophodnog temelja za smisleno i plemenito življenje, a ne životarenje.
Usudit ću se reći da problem nije kamenje (u rukama ili u peru), već u nedostatku pravog kruha u našim srcima. Naš problem nije ni puna čaša žući (ona je posljedica), već je problem nutarnja praznina koja žudi (čak i nesvjesno) za čvrstim uporištem, izvorom, smislom i smjerom. Naime, dok se srce ne ispuni ‘vodom’ koja njegovoj duši, zapravo, i pripada, ono gaji nezadovoljstvo koje katkad preraste u otvoreno neprijateljstvo, bilo to u obitelji, na poslu ili na ulici. Tim više ukoliko čovjek osjeti da je spram njega ili oko njega – počinjena neka veća nepravda. Toleranciji, u tom slučaju, nema mjesta niti u vlastitom domu, a niti među vlastitom rodbinom.
Problem, rekao bih, nije samo u netoleranciji onih ljudi koji su puni gorčine i mržnje, već i u netoleranciji onih koji takve izljeve provociraju. Naime, među desetcima tisuća ljudi, gotovo uvijek će se, nažalost, naći nekoliko stotina ili nekoliko desetaka onih koji će na određenu pojavu reagirati grubo, instinktivno, čak brutalno.
Nadalje, ako ćemo pravo, zar (ljudski) problem nije i njegova vlastita sloboda koja nema (postavljenih) granica? Jer sloboda koja nema granica i orijentira ne može biti ni istinska sloboda ni ljubav, već jedino – (samo)destruktivna i(li) osjetilna zamjena teza.
Ovih dana mnogi, sa svih strana, ‘bacaju drvlje i kamenje’ na raznorazne ‘krivce’. To kamenje je onog finijeg, reklo bi se, nevidljivog kalibra. Svejedno, nije ništa manje i opasno. Neki ne vide da u ime tolerancije vrijeđaju i osuđuju ljude, a ne devijantno ponašanje. Neki kao da su iskoristili prigodu pa ‘pucaju’ po njima sve dok ne isprazne svu municiju. Sve dok im se ne ukaže neka sljedeća prigoda, servirana kao na pladnju.
Kao kršćanin i pripadnik manjinske vjerske zajednice, da kažem i to, ja se ne osjećam ugroženo u svome gradu. Volim ovaj grad i nigdje ne bih otišao iz njega. Volim ga, makar u njemu bilo toliko toga lošeg. Makar me neki i poprijeko gledali, smatrali ‘izrodom’ zbog drukčijeg vjerovanja… Pa što onda? Zar bi mi svatko trebao tepati ili se slagati sa mnom? Zašto bih i očekivao od svih da budu tolerantni i ‘pamučni’ prema meni ako znam da u čovjeku postoje neki zli procesi koje ponekad on, sam po sebi, i ne može kontrolirati?
Ako, barem nekome, u svome okruženju ne mogu pomoći, onda neću ni odmoći. Neću, dakle, ‘krivce’ omalovažavati, nazivati ih kretenima ili primitivcima. Možda su to, ipak, samo duboko ranjeni i beznadežni ljudi kojima nikad nitko nije prišao s nehinjenom dobrotom i s ljubavlju im uputio par riječi ili, pak, imao prema njima trunku suosjećanja… Mogu barem moliti za njih…
Naposljetku, ovo što se događa u našem društvu posljednjih petnaestak pa i više godina, vjerujem da je posljedica odbacivanja Boga iz vlastitih života. Također, vjerujem da je postojeće devastirajuće i deprimirajuće stanje ujedno i posljedica patvorene i površne pobožnosti, tj. posljedica ‘smještanja Boga’ na sporedne police svog života.
Vjerujem da je ljubav, vođena istinom odozgor – jedini ‘koktel’ koji može ispuniti suhu i tvrdu zemlju ljudskog srca. To je jedini i ljekoviti ‘koktel’ koji čini da čovjek traži najprije oprost za vlastito zlo, stranputicu, zabludu, grijeh. Tek onda je u stanju dobro vidjeti. Tek onda je u stanju i htjeti i činiti svom bližnjemu ono što je stvarno dobro za njega. Naravno, pritom ga ne sileći ni na što…
Zaista zvuči naivno? Dakako. U vremenu posvemašnjeg relativizma, hedonizma, konzumizma i inih fobizama – mnoge normalne stvari, ako se smije za išta reći da je normalno, postaju naivne i uljezi u tako nametnutoj stvarnosti, pa se lako ismijavaju i smatraju zaostalim. Potom ih se miče iz neposredne (životne, medijske…) sredine. Povijest se ponavlja. Ništa novo pod kapom nebeskom.
Dajte, ljudi moji, istrgnimo se iz svih tih raznoraznih povorki bespuća i besmisla zbog kojih, na ovaj ili onaj način, svatko ponaosob, prije ili kasnije žanje uistinu gorke plodove. A to je sve zbog ‘nesnalaženja u prostoru i vremenu’. Zbog bacanja kamenja na ono što je nebesko. Na Onog koji je, usprkos tomu, ipak sišao iskazati ljubav, smilovati se i donijeti mir. Onima koji ga istinski traže… Bez obzira dokle danas stigli…
Dražen Radman,
pastor Baptističke crkve-Split