tekst i foto: Dražen Radman
Jedna od mojih najdražih fotografija… Kako je nastala?
Kad sam primjetio da nekoliko vrapčića uporno traže nešto po stolu, prosuo sam malo šećera i mirno pratio što će se dogoditi.
Odlučio sam biti nepomičan nekoliko minuta, gotovo ne disat, s rukama uz tijelo, pri rubu stola, s mobitelom uperenim – otprilike…
Sve to kako vrapčići ne bi osjetili kako stvarno nitko nema ništa protiv njih…kako po stolu mogu slobodno skakutat i kljuckat slatka zrna…Pa se to i dogodilo. Uslijedilo je moje brzo, nečujno i bespomično – ‘škljoc-škljoc’.
E, ali, nije još sve bilo gotovo… Ja se i dalje ne mičem. Što će sad vrapci učiniti? Gdje će krenuti? Odletjet će baš sad kad sam se uživio? Neće. Jedan od njih se, eno, približio čaši s vodom…
Na moje (skriveno) iznenađenje, popeo se na rub čaše i tamo stajao nekoliko trenutaka. Promatrao je uokolo ‘sigurnost situacije’… Opet nečujni – ‘škljoc’. (“Hoće li bit uhvaćen u kadar? Daj, Bože.”) U jednom momentu su nam se pogledi čak i susreli… Tako zna biti u situacijama koje su ‘na rubu’. Jest, srce mi je ubrzano tuklo.
A onda, kad je vrabac u sebi, očito, promislio ‘da je to to’, odvažio se i odlučio riskirati – pogledao je u tu dubinu, nagnuo se, ‘zaronio’ kljunom u čašu i – počeo piti. “Škljoc-škljoc.”
Zatim se uspravio, pogledao sve nazočne još jednom i – odletio. Napojen. I zadovoljan.
Kad se sjetim tog događaja, nekako mislim (možda umišljam) da mu je to bio među najvećim, ako ne i najveći podvig života.
Mislim da je poslije prepričavao drugima o tom svom podvigu. Onima kojima ne bi ni na kraj pameti bilo približit se uopće i samoj čaši, a kamo li…
Valjda im je govorio i o nepotrebnom strahu. I o posebnom osjećaju kad je došao do čiste vode.
***
Izgleda da nam se neke priče, kao veće slike ili znakovi, ispružaju kroz život – ispred nosa.
