Dragan Gortan
ona je legla u travu
još mokru od kiše
na grudi joj naslonih glavu
slušajući kako diše
i dok skupljao sam hrabrost čekajući veče
njena se kosa razli među djetelinu i trputce
i kao voda nekamo oteče
(samo su joj oči sjale kao dvije krijesnice)
a možda su to bile prve zvijezde
ispale kroz poderane oblake
(to bi mogla biti moja vječita dilema)
uglavnom… nje sad nema
vjerojatno sam tad ljubio gorke trave
vjerojatno sam tad gutao i mrave
jer od pomisli na to veče
u grlu me zapeče
————————————————————
(”Utjeha zvijezde”, Matica hrvatska, 2011.)